U prolazu koji vodi na centralnu riblju tržnicu u Ateni gdje ribari, grubijani okruženi sletskim postavom morske faune iz petnih žila urlaju BAKALJARBAKALJARBAKALJAR – GAVROS! nalazi se neugledna, musava birtija – ”Stoa Athanaton”. Tu se od ponoći pa sve do zore svira rebetiko, grčki proleterski blues, koji svi na engleskom pogrešno pišu i izgovaraju ”rempetiko”, jer se u doslovnoj transliteraciji s alfabeta na latinicu usred riječi zaista nađu konzonanti m (mi) i p (pi), samo što se po neohelenskom pravopisu tako bilježi glas b, budući da je znak ”beta” rezerviran za fonem ”v” pa je, recimo, na suvremenom grčkom Byron prekršten u Virona, a basilej – kralj, postao je Vasilije i barbari – varvari, i sve tako redom… Ali, Neogrci su jako kompliciran soj, njihova moderna povijest i narodni senzibilitet, slojeviti su kao neko arheološko nalazište. Ima tu svakojakih nanosa naplavljenih u zadnjih sto godina, pa većinu pojava ni oni sami ne razumiju ili nisu osvijestili – a upravo je to slučaj i s njihovom narodnom muzikom: rebetika je jedan takav kompleksni nesporazum!
Kad vidiš ”rebete” kako sviraju izgledaju ti kao svaki maloazijski ili turski bend poredan u falangu s tamburama u rukama, iznimno s ponekim zapadnjačkim instrumentom – gitarom, harmonikom-dugmetarom… A malena baglama i veći buzuki, naprosto su tradicionalne sredozemne tambure, koje helenski nacionalisti pokušavaju razlikovati od turskih verzija istog instrumenta, pozivajući se na prikaze antičkih tambura – pandura na antičkim reljefima. Ali, slične se nalaze i na onim egipatskim! U grčkom Nacionalnom historijskom muzeju možeš razgledati osobnu tamburu grčkog vojskovođe Janisa Makrijanisa, koji je skupa s Byronom oslobodio Grčku od Turaka, ali nitko je ne bi mogao razlikovati od turske šargije ili saza. Tu je izložen i njegov privatni mjedni mlinac za kavu koji mu je služio da samelje zrno za pripremanje njegove i naše dobre ”kuvane”, domaće/bosanske/grčke/turske kahve…
Muziku za ”Grka Zorbu” napisao je čuvani kompozitor Mikis Teodorakis. Bio je utjelovljenje narodonog sentimenta u tolikoj mjeri da ga je desničarska pukovnička hunta koja je 1967. izvršila državni udar i protjerala kralja, odmah uhapsila i zabranila mu nastupe, kao i glumici Melini Merkouri (čuvenoj po glazbenom filmu ”Djeca Pireja”). Protjerali su je, ali upravo oni postali su simboli nove grčke demokracije i narodni heroji gotovo svetačkog statusa. Narodne osjećaje možeš zatomiti, ali korijen ne možeš iskorijeniti…
No, bog rebetika nije internacionalno poznati Teodorakis, nego svima osim poštovaocima nepoznati – Marko Vamvakaris (1905 – 1972). Dovoljno je reći – Markos. Sam je Teodorakis priznao: ”Ma, svi smo mi samo grane istoga stabla – a Markos je to stablo.” Možda je ipak najpoznatija – ikonička – jednostavna rebetiko-pjesma koja se vrti na svim internetskim mrežama, čuvena ”To hamimi sto hamam” njegova kafanskog i sviračkog druga Anestisa Deliasa. To je pjesmica o Ali-paši koji s haremom uživa u hamamu, dok mu cure sviraju buziki, a on puši hašiš. Zaista, dok se gradila nova grčka nacija na razvalinama stare, turkofilske mediteranske ekumene takve su teme bile nepoželjne. Muzikolozi misle, uostalom, da je rebetiko potekao iz turskih zatvora u kojima su čamili Grci, i zaista je bio i ostao buntovan, antirežimski, boemski, i još povezan s ilegalnom opijumskom supkulturom, te prkosnim sitnim kriminalcima. Kad je moderna grčka država nastala, nije imala svoju glazbu, nego su se sukobila dva importa. Prvi je bila talijanska operetna glazba, salonske komedije pune ljubavnih pjesama, namijenjene srednjoj klasi, što se i danas održalo u grčkim televizijskim sitcomima i zabavnoj pop-muzici. Drugi je ova orijentalna muzika za sirotinju, nešto kao američki bluz koji su svirali siromašni, daroviti crnci, a danas je potiosnut, no nije izgubljena, kao ni rebetiko. Iako se sad manje svira po atenskim kafanama, jer više nema ni tih proleterskih buffeta jer su ih zamjenili ušminkani kafići za strane turiste, rebetiko je stekao univerzalnu popularnost, pa se izdaju nova izdanja nosača zvuka svih važnijih autora, objavljuju knjige, snimaju dokumentarni filmovi te objavljuju mnogobrojni doktorati i znanstveni radovi o toj muzikološkoja materiji. I to nema veze s grčkom dijasporom, kojoj su bliži ”zabavnjaci”, nego s globalizacijom ”World Music”, masovne glazbe sofisticiranih ”narodnjaka” iz svih krajeva svijeta.
”Stoa Athanaton” i drugi rebetiko-restorani zatvaraju se preko ljeta. U drugo doba, potrebna je rezervacija. U Solunu, glavni rebetiko music-hall bio je u Ladadiki, staroj, židovskoj četvrti s kaldrmom na kolovozu. Zatvoren je i to, čini se, trajno… Zaista, rebetiko živi vječno, ali kao da je zamalo iščezao iz grčkog uličnog ambijenta pretjerano urbaniziranih, prevelikih gradova pretvorenih u kombinaciju Kaira i New Yorka. Ostao je samo kao odjek u eteru.