(2004.) Stvar je počela prilično bezazleno – poslao sam smjerno pismo čitatelja uredniku glasila Hrvatskog novinarskog društva. Napisao sam:
Dragi kolege,
U prošlom broju otužnog biltena naše strukovne organizacije (”Novinar”, 7/8 2004.) u jednom ste od svojih osvrta (”Okači tekstić uz oglas koji lovu znači”) spomenuli kako su hrvatsko i srpsko izdanje magazina ”Playboy” donijeli istu priču s različitom opremom. Richard M. Milanovich, indijanski poglavica iz Zagreba bio je nadnaslov u hrvatskom izdanju koje uređujem ja, a Ričard Milanović – Indijanac Srbin drma Kalifornijom, glasio je apel u srpskom izdanju, koje izdaje beogradsko poduzeće naše korporacije Europapress Holding. Razumijem da vas tu šokira izostanak novinarskog jednoumlja, ali morate shvatiti da je svaka edicija ”Playboya”, za razliku od nekadašnjih republičkih izdanja lista ”Komunist” (koja su ipak znala međusobno polemizirati!) uređivački posve autonomna, a pri tome bitno je da su oba naslova umjesna i točna. No, beogradsko uredništvo htjelo je naglasiti ono što je njima zanimljivo – da je čovjek Srbin (po tati, dok mu je mama iz plemena Zapadnih Asteka). Nama je pak bilo atraktivnije to što se obitelj srboastečkog vođe Kalifornije onamo odselila iz Zagreba. I jedno i drugo podaci su iz identičnog teksta, publiciranog u oba izdanja. No kakve to ima veze s temom vašeg osvrta na novine u kojima se, pišete, uz oglas koji lovu znači, okači poneki tekstić? U našem raskošnom magazinu tiskanom na najboljem finskom papiru objavljujemo duge intervjue od po 25 kartica, velike reportaže iz cijeloga svijeta, te goleme pictoriale s golim, prekrasnim mačkama koje na egzotičnim destinacijama snimaju vrhunski, skupo plaćeni fotografi. U broju o kojemu je riječ, naš novinar Vlado Milinović putovao je tragom fascinantne priče o Dicku Milanoviću u Los Angeles, Palm Springs, Reno i Las Vegas… Rekao bih da za razliku od nas VI u tom vašem biltenčiću kačite tekstiće, koje napišete za pet minuta ne izlazeći iz sobe, ako se već ne spustite u birtiju u prizemlju zgrade Hrvatskog novinarskog društva. Na pravom tržištu čovjek se mora silno namučiti da proda novine, budući da tu zbilja funkcionira, kako kažete, logika golog profita, za razliku od logike besprofitne lamentacije u sinekurnom organu koji se zaodijenuo neatraktivnim grafičkim ruhom neprimjerenom glasilu jednog novinarskog strukovnog udruženja. Hoću reći, takvog bi se listića poput vašeg sramila općina Prgomet, a ne slavno novinarsko društvo što nasljeduje jednoga Dežmana, koji srećom ne može vidjeti naslovnicu Novinara broj 7/8, s fotografijom potiljka nekog kratko ošišanog tipa, čemu se ne može naslutiti smisao, budući da je valjda po srijedi hermetična visokoestetizirana ideja urednika novinarskog biltena naše strukovne organizacije Gojka Marinkovića, koja nadilazi običnu logiku golog profita i prodaje novina stvarnim čitateljima.
Ako oba ona naša naslova uz ovu priču stoje, što je tu onda loše? Ja ću vam reći, dragi Gojko… Loše je to što otužni bilten naše strukovne organizacije koji izgleda kao tvornički list Tvornice parnih kotlova iz sedamdesetih godina, punite svojim deplasiranim komentarima – koji su prilično impertinentni i vraški nezanimljivi. Nije primjereno da u glasilu naše organizacije dominiraju stavovi bivšh novinara koji objavljuje samo u tom biltenu – valjda među djelatnim članovima koji proračun Društva pune, ima i boljih pisaca, koji bi mogli dati nešto važno, pametno, ili barem življe od deranja mrtve mačke i od nagvaždanja autora koje je pregazilo vrijeme, među kojima se po atraktivnosti ističu jedino novinarske osmrtnice. Novinar je postao sektaški listić kojemu bi bolje pristajao naslov Samoupravljački džihad, a vi, dragi Gojko, nalikujete na ona stara gunđala koja u Muppetu prigovaraju s balkona, s tim što ste drugog zlovoljnog džentlmena, valjda u frakcijskim borbama, izbacili iz gnijezda!
Samo po sebi, nije to toliki problem – časopis koji se izdaje od moje visoke članirine, iako nije naročito reprezentativan, ja malo čitam na WC-u, dok moja žena svoj primjerak odmah frkne u smeće skupa s bofl-katalozima koji zalutaju u naš poštanski sandučić. No, mizerno stanje u koje je glasilo Hrvatskog novinarskog društva dospjelo, samo je simptom općeg posustajanja i marginalizacije te organizacije, u kojoj predugo vlada negativna selekcija. Kad se samo sjetim da ste ove godine nagradu za dostignuća u novinarstvu dali Anti Živkoviću – Cipeli, nekoć ”Vjesnikovu” bardu dogovorne ekonomije, dođe mi da se ispišem i pošaljem vas sve k vragu. No, mislim da bismo se, zapravo, drago Gojko, trebali radije mi vas nekako riješiti…
S poštovanjem, itd. itd.
Kao i obično, ispao sam naivčina. To pismo urednik biltena je objavio sakrivši ga među nekoliko potpuno beznačajnih dopisa, koje ne bi ni tiskao da mu nisu bili potrebni za kamuflažu, a zatim je u Novinaru pokrenuo pravu propagandnu kampanju protiv moje nezaobilazne malenkosti. U svakom broju našla bi se neka invektiva, obično u sklopu članka protiv novinara desničara, s kojim zaista ništa nemam – ali vic je bio u tome da se svemu prida izgled političke harange, pa da ispadne kao diferencijacija, a ne kao privatna vendeta. No, pogriješio sam, zapravo, misleći da polemiziram sa starim znancem, bivšim urednikom Danasa, koji je zapao u postkomunistički delirij. U tome je, uostalom, bilo puno više od obične uzajmane antipatije – koju, uostalom, ne treba precjenjivati, iako ima realnu političku podlogu kao i gotovo svaka druga svađa u ovoj našoj zabačenoj metropoli… Jer, to ne znači da prilikom sljedećeg susreta na Jelačić-placu nećemo skupa otići na kavu. Ovo je mali grad, svi se poznaju i imaju zajedničku povijest.
Gojko je nekoć surađivao u «Poletu» gdje sam bio urednik – ali samo dok se od omladinskog lista nismo pretvorili u generacijski punk-tabloid, koji je u rock-glazbi pokrenuo Novi val, a onda smo se toga mladog stručnjaka za unutarpartijske političke prijepore brzo riješili, kao i Mirka Ilića (ali to je sasvim druga priča). Gojko je poslije završio u ”Danasu”, a ja u ”Startu”. Kad je zbog idejnih skretanja u soft-komunizam, Politbiro naložio auto-da-fe toga informativno-političkog tjednika, rukovodstvo kuće ”Vjesnik” poslalo je u ”Danas” Nina Pavića i mene kao tzv. Šuvarove komandose, da od ovog posrnulog polit-tjednika, napravimo normalan magazin – organ državotvorne socijalističke stranke umjerenog progresa u okvirima zakona. Tako sam postao urednik Gojku, Nenadu Ivankoviću, Iveku Starčeviću i još cijeloj gomili zeznutih, meni potpuno nejasnih tipova, s kojima nisam znao izaći na kraj – oni su se zanimali za politiku, a ja za film. Bio sam šef i pokojnome Slavku Ćuruviji, ubijenom u doba bombardiranja Beograda, kad je uređivao antimiloševićevski ”Telegraf”, a u ”Danas” je došao za beogradskog dopisnika ravno iz savezne brigade Službe državne bezbednosti. Nisam ga osobno upoznao, jer je vezu s glavnim gradom držao drugi pomoćnik glavnog urednika, baš onaj ekonomski komentator i čuveni bard dogovorne ekonomije Ante Živković – Cipela. Svi su mi se ti ljudi činili podjednako čudni i grozni – a s Gojkom odmah sam se zavadio, pošto sam ga napao zbog nepismenosti: nisam razumio da se politički uvodnici izuzimaju od normalnih stilističkih pravila koja inače vrijede u novinama. Takve političke članke – onda su se nazivali klamfe – ja ranije nisam čitao pa me šokirao primitivizam toga pisma (trebao je Barthes vidjeti TAJ degre zero de l’ecrutire).
U Danasu mi smo brzo nadrapali (tehnički politički termin iz onoga doba) pa sam se našao u tzv. međuourskom zrakopraznom prostoru, što znači da me, kad sam izbačen iz jedne redakcije, nisu htjeli primiti u drugu, usprkos socijalističkoj doktrini pune zaposlenosti. Gojko je pak ostao u ”Danasu” i participirao u najvećim uspjesima lista koji je postao vodeći reformski medij jugokomunizma. No, čim je komunizam pukao skupa s reformističkim idejama reformskih komunista, pukao je i ”Danas”, jer novu briju oni nisu mogli pohvatati, pa su publicirali Kadijevićev prijeteći intervju i druge stvari koje su Tuđmanu, kad je došao na vlast, omogućile da ih zadavi kao mačiće. Gojko se negdje pogubio, razbolio, dugo liječio i povremeno izranjao iz plićaka te dubine, a naposlijetku se obreo u ”Novinaru”, gdje redovno piše adamantne zahtjeve javnosti da se opet pokrene jedan ozbiljan, ugledan politički tjednik, naravno s državnom potporom. Tako smo se opet susreli, jer sam se u međuvremenu i ja aktivirao u Novinarskom društvu.
U Novinarsko društvo upisao sam se impulzivno – bio je to čin podrške njegovu predsjedniku, monumentalnom Anti Gavranoviću, koji se bio našao pod udarom Tuđmanova medijskog kafilerista, g. Milovana Šibla. On je HND trebao likvidirati pa zamijeniti nekom paradržavnom institucijom, kojom bi upravljali Ante Beljo i slični panditi iz hadezeovskog stranačkog gremija. Pristupio sam tada Novinarskom društvu, a u svojim novinama počeo pružati podršku njegovu voluminoznom predsjedniku, iako sam kao urednik i suvlasnik privatnog ”Globusa” imao velike idejne rezerve prema sindikalnom ugođaju koji je u Društvu vladao, budući da ostatak ekipe, nalik ispijenim i zluradim prehlađenih supova iz ”Knjige o džungli”, nije nimalo nalikovao valjanome Anti. Kad je Gavranović, pravi gospodin i sjajan novinar, otišao, zamijenila ga je koterija lijevih, angažiranih političkih aktivista, koji su vodili hvalevrijednu borbu protiv tuđmanovske tiranije, pa smo imali iste ciljeve – ali, u sljedećem ciklusu, sve je, zapravo, otišlo dođavola, jer je sivilo prevladalo, zacario teški sindikalizam i resentiman jedne izgubljene novinarske generacije. Organizacija okuplja nekoliko tisuća ljudi, od kojih barem polovica u profesiji nisu ostvarili nikakvu afirmaciju, niti su joj, zapravo, pripadali. Taj HND je kao hrvatska polumilijunska braniteljska populacija – ne zna se gdje su te elitne divizije bile kad je padao Vukovar…
Malo-pomalo, navukao sam se na haendeovske žvake i aktivnosti, kao vrlo agilan neplaćeni promoter raznih demokratskih idealističkih ujudurmi, koji češće navraća u kafić u prizemlju Novinarskog doma, odnosno u podrum, gdje je neko vrijeme djelovala odlična kubanska menza. Na vrhuncu, utjecali smo na formulaciju pretposljednjeg Zakona o televiziji, što je omogućilo prodaju 3. kanala državne televizije njemačkoj kompaniji RTL. Postigli smo da Vijeće HRT biraju civilne udruge, a ne Parlament, OSCE nam je jeo iz ruke, a njihov ekspert, vižljasti Talijan koji je odlično govorio engleski te dobro poznavao svaku birtiju u gradu i oženio se za Hrvaticu, postao mi je prijatelj. No, kako su se stvari promijenile, a na čelo Društva došli drugi ljudi, koji nisu nikad radili u novinama, osjetio sam da se među nama stvara neka nelagoda. Zapravo sam im smetao, jer sam u različitim političkim akcijama koje je Društvo pokretalo – recimo oko prisluškivanja novinara, promjene Kaznenog zakona o kleveti, zatim oko revizije luđački napisanog Zakona o medijima, iskazivao previše inicijative koja je nekolicini grebatora, ušančenih u zgradu Novinarskog doma, čije prizemne dijelove unosno iznajmljuju, a raspolažu i najljepšom vilom u Opatiji koju im je poklonila država, nije odgovarala – uspostavili su izravnu komunikaciju s Vladom, ministarstvima i glavnim stranačkim centralama te lobističkim grupama, pa im vođenje neke politike u kojoj se potežu velike riječi nipošto nije pasalo…
Prvo su uslijedili napadi u ”Novinaru”. Onda me Sud časti novinarskog društva opomenuo zbog teksta koji sam u ”Globusu” objavio o Dikanu Radeljaku, pa mi je prevršilo. Predsjednica Suda časti postala je, naime, jedna teta iz onog sivog jata, koja mi je u životu donijela dosta nevolje: dok je komunizam izdisao, objavila je prokazivački komentar što je doveo do zabrane ”Starta” koji sam tada vodio. Smijenjen sam, praktično izbačen na ulicu, s drugim novinarima s kojima sam zatim, poslije prevrata, pokrenuo ”Globus”.
Ozbiljno naljućen, stao sam razgovarati s kolegama kod kojih sam također osjetio nezadovoljstvo kilavim stanjem u našoj strukovnoj udruzi. Sjeo sam i napisao mejl nekolicini s kojima sam profesionalno blizak. Tek kad sam to pismo formulirao, shvatio sam što nas, zapravo, dijeli od HND-a, te da to nije tek površan personalni sukob. Brzo sam našao istomišljenike, i poslije jedne kave koju smo popili u gradskom salonu kavane Škola, osnovali Inicijativni odbor koji je poslao poziv na osnivačku skupštinu novoga društva.
I dok si se obrnuo, okrenuo, već nas se okupilo toliko da stvorimo alternativnu asocijaciju, koja se pod imenom Društvo autora u medijima Article X – po 10. članku Europske povelje koji garantira slobodu govora – zaista registrirala početkom 2006. godine. Osnivačku skupštinu održali smo u Smaragdnoj dvorani hotela Esplanade. Društvo je registrirano, pa smo započeli djelovati.
Kad su braniteljske udruge predložile Tomislava Merčepa za člana Nadzornog odbora HT-a, naše Društvo autora pokrenulo je veliku akciju, razaslalo na sve strane svoje prosvjede, održalo konferenciju za štampu, a njegovi članovi lobirali su protiv toga i objavljivali komentare u medijima u kojima imaju utjecaja. Rezultat? Izbor Merčepa u Nadzorni odbor Telekoma Vlada je odgodila u nedogled. Prije nego se opet stane razmatrati, doći će dossier koji su haški istražitelji pripremili o tom honorarno članu jedne od najgorih balkanskih bandi ratnih zločinaca aktivnih u prošlim ratovima.
Kad je pak ravnateljstvo HRT-a pod političkim pritiskom suspendiralo Denisa Latina i skinulo s programa njegovu emisiju Latinica, pa mu navijestilo izvanredni otkaz, Društvo autora stupilo je u akciju. Na više od 120 adresa, poslali smo pismo obraćajući se svim našim članovima, te ostalim vodećim urednicima nacionalnih medija, tražeći da ocijene profesionalnu vrijednost njegova rada. Nakon provedene ankete, o njenom pozitivnom rezultatu izvješćujemo Vijeće i rukovodstvo Televizije. Rezultat toga i ostalih javnih pritisaka poznat je – suspenzija je dokinuta, a Latinica nakon pauze obnovljena pa se opet redovno, s uspjehom, emitira.
No, društvo u HND-u, i dalje me nije htjelo ostaviti na miru. Dobro, nisam tu bio posve nevin. U Globusu sam objavio jedan mali članak, koji je kod njih digao tešku frku. Napisao sam:
– Ma kakve su ovo opet gluposti! – reče kolega urednik i baci bijesno na pod primjerak časopisa ”Novinar”, biltena Hrvatskog novinarskog društva, koje izgleda kao tvorničko glasilo poduzeća ”Krmivo” jer se štampa na guzic-papiru, iako Društvo posjeduje palaču u centru grada, koju je prošle godine optočilo mramorom pa prizemlje iznajmilo BMW-u, a u Opatiji ima najljepšu vilu na rivijeri, bivše sjedište općinskog komiteta partije, gdje se održavaju seminari o novinarstvu kakvim ga zamišljaju bivši i osujećeni novinari iz rukovodstva HND-a.
– Na što misliš? – upitam, jer je u tom broju ”Novinara” bilo više stvari koje bi te mogle naživcirati. Mene je najviše oneraspoložio teoretski tekst dr. Inoslava Beškera kojega, otkako je habilitirao na rimskoj Sapienzi više ne mogu prepoznati – uvijek je tendirao neumjesnoj učenosti najučenijeg novinara u redakciji (gdje redovito imaš barem jednog takvog gnjavatora), ali ranije je iz njega probijao duh splitskog zajebanta, kao i kod našeg vršnjaka i kompića iz djetinjstva Ćiće Senjanovića. Zbilja dugo znam Beškera – moja nas je stara skupa šetala po rivi dok sam bio u kolicima – i pričala mi je kako bi on, kao dijete, uletao među peškaruše na pjaci pa ih opominjao da ne blebeću, nego da se prihvate posla, čime je zaslužio nadimak Ženska pravda. Poslije je, kao mladić, oblačio trodijelna odijela, nosio sat na lancu, puštao bradu kao Trocki i bio, kao i svi, zaljubljen u Maoa i Vesnu Pusić. Wunderkind, načitan, nije, naravno, završio faks, nego se motao po komitetima i po novinama, pisao o svemu i svačemu, baveći se u novinstvu apsolutno svime osim – investigativnim novinarstvom. O tome on zbilja nema pojma. O operi zna sve, a i o svecima, o papama, o sovjetskoj i talijanskoj politici, o Titu, o Partiji, o Bogu i Vragu, ali o investigativnom novinarstvu, zaista ništa. Svojim neznanjem o toj materiji ispunio je sad jednu knjigu koja je postala udžbenik na hrvatskim novinarskim studijima, gdje je dva semestra predavao investigativno novinarstvo, ali su ga nedavno, hvala Bogu i Đavolu, odanle potjerali, što će biti od koristi i njemu samome, a i fakultetu. Nema gore nego kad stari novinar počne ozbiljno shvaćati svoju ekspertizu – mi uvijek znamo o stvarima kojima se bavimo više od bilo kojeg nestručnjaka i manje od bilo kojeg stručnjaka… Sve je pošlo u krivo kad je, pod stare dane, na špiritjeru završio dodiplomski studij novinarstva. Skupa smo ga upisivali, a s nama i državni tajnik Hido Biščević, kojemu se posebno žurilo da stekne spremu jer je već bio imenovan ambasadorom te zakapario rezidenciju u Ankari. Dakle, u zadnjem ”Novinaru”, Ino je nešto nadrobio o investigativnom novinarstvu. A ne bi mogao otkriti u kojoj se birtiji troši pare koje članstvo Novinarskog društva daje za tiskanje njihova biltena… Urednik koji mi je skrenuo pozornost na cijelu stvar, reče:
– Ma tu piše kako je Sud časti novinarskog društva odbio neku predstavku protiv novinara koji je citirao klevetničku izjavu sitnog državnog funkcionera s obrazloženjem da izjava ima težinu, s obzirom na funkciju sitnog funkcionera!
– Pa kaj ti je – rekoh – zar ne znaš tko predsjeda tim smiješnim Sudom časti? Ona bivša dječja spikerica Zagrebačke televizije, koja je krajem osamdesetih unaprijeđena u novinarku pošto je u Dnevniku pročitala napad na na nas nekolicinu urednika ”Starta” jer smo objavili fotografije razrezanog spomenika bana Jelačića u podrumu Gliptoteke! Taj broj ”Starta” je zabranjen, a ona je postala televizijski politički komentatorica i prenosila misli i ideje svog tijesnog prijatelja Branka Puharića, člana Politbiroa. Takva je bila politička klima. U Vjesniku je dotle uvodničarila bivša dopisnica iz Slavonije koju je direktor ”Vjesnika” upoznao na manifestaciji ”Gori lampa nasrid Vikovaca”, te pretvorio u vodeću političku komentatoricu glavnog hrvatskog dnevnog lista. To su bile partijske chorus-girls, pa je Vrdoljak, kad je postao direktor, ovu svoju zaposlenicu nađario i da nisam jučer bio s njim na sudu jer me tuži zbog toga jer sam napisao da je proveo etničko čišćenje Srba i komunista na Televiziji, gotovo bih rekao da je bio u pravu!
Dobivši otkaz na Prisavlju, žena je prešla u politiku, u SDP, gdje joj je i tata, još u olovnim vremenima bio član CK, pa u ”Novi list” gdje je pratila zdravstvo, pa u Sabor, gdje joj je i mjesto, a sad je – predsjednica Suda časti novinarskog društva!
– Ali što da radim kad me oni tamo za nešto optuže i naguze? – upita urednik zdvojno.
– Pa daj slučaj na sud časti NAŠEG puno renomiranijeg Društva autora u medijima ARTICLE X, koje ne prima u članstvo takve likove!
– Nisam ni znao da imate svoj sud časti?
– Nismo imali – rekoh – nismo do sada, dao si mi ideju, to je instant-šema, pa stvar smatraj provedenom!
Naravno, poslije toga, uslijedilo je još masu tvornih napada u zlosretnom Novinaru. Na jedan od njih ipak nisam ostao dužan. Poslao sam e-mail sljedećeg sadržaja:
Poštovani kolege,
Urednik vašega biltena bijesno me napao zbog nastupa na HTV-u oko tzv. lista suradnika tajnih službi bivšega režima (u tekstu pod naslovom Graktanje gubitnika i medijskih napuhanaca, 2/2006.).
Taj urednik, bivši novinar koji se već poduže ne oglašava u pravim novinama, nego samo u besplatnom mediju strukovne organizacije, napada razne novinare pravih novina, a mene, rekao bih, najčešće, pa sad piše kako je čisti promašaj to što su me urednici Televizije pozvali da govorim o ovoj temi, budući da sam bradati, neuredni debeljko koji obožava oružje, posebno avione, pa se stoga nikad nije odrekao svog čvrstog prijateljstva s Miroslavom Lazanskim. On tvrdi da ja radim pod motom tko jebe činjenice! Stoga je, kaže, promašeno što su me odabrali za sugovornika, štoviše, bio je to čisti promašaj i pljuska profesionalizmu, jer izbor bi bio pravi da je tema bila gastronomija (preciznije: žderanje) ili – kako stići do težine stočne vage! Nekoliko redaka dalje, govori se o tome kako mi grijesi koje sam počinio, ako ih i priznajem, ne daju pravo da vrijeđam i izmišljam, osim ako to ne smatram literaturom, ali to onda nije novinarstvo. Tobože sam – u pravim novinama – izvrijeđao kolege pa me tv-voditelj zapravo trebao pitati o tome, a ne o Udbi i KOS-u. Tekst koji sam o objavio o kolegama, kaže vaš urednik vašeg biltena, vrvi uvredama i sitnim osvetoljubivostima. Odnosno, pita se vaš urednik, u koju vrstu novinarstva spada spominjanje nečijeg porijekla? Preciznije: Što govori činjenica da je nekome otac ili muž Srbin, oficir JNA, ustaša, partizan, član CK, udbaš, kosovac… kao što je to spominjao dotični? Te zaključuje: Znači li to – kakav otac, takav sin, ili kći, nije li to išta drugo doli svojevrsna diskriminacija ili rasizam?
Štovani kolege, urednici biltena Hrvatskog novinarskog društva, upravo Hrvatskog novinarskog društva, predsjedniče HND-a i Izvršni odbore, članovi, korifeji, Rimljani, građani, bebe… Zašto vaš uzvišeni bilten štampa ovakve strašne uvrede i neodržive bedastoće? Kakvog smisla ima nazivati predsjednika jednog drugog novinarskog društva stručnjakom za žderanje koji jedino zna kako stići do težine prikladne za stočnu vagu? Gospodo, ako mi vama ne mjerimo koliko vi pijete, zašto vi nama mjerite koliko mi jedemo? Uredan sam i ugledan građanin, a vaš urednik ne izgleda kao Tarik Filipović – prilično bijedan i zapušten, počesto je zgužvan kao da je spavao u nekom buđaku. No, u svakom slučaju, ja ne djelujem pod motom tko jebe činjenice, ali vidim da vi u tom svom biltenu radite pod motom tko jebe logiku i stil, dijeleći pljuske suvislosti, s kojom je urednik vašeg biltena u zavadi. Otkud njemu ideja da je obožavam oružje, posebno avione? Ja sam doista deset godina u kući Vjesnik pratio civilni zračni promet, dok je on pratio Partiju, pa ne mogu poreći da volim (neke) avione (one lijepe, lijepo konstruirane), ali neću inzistirati na tome da on obožava komunističku nomenklaturu, naročito članove Politbiroa. Ali koga se to, uostalom, tiče, kao i čvrstoća moga prijateljstva s Miroslavom Lazanskim, koje nije bila tako skandalozne naravi, kao njegovo prijateljstvo s drugim novinarskim silama u listu u kojemu smo skupa radili – ne bih rekao da je i do toga bilo kome stalo, osim možda njegovoj ženi. Što se tiče ekspertnih znanja o djelovanju obavještajne službe u bivšem režimu, te u doba tuđmanizma i danas, poznato je kako sam objavio mnoštvo članaka o toj temi, pa me redovito pozivaju da o njoj govorim na hrvatskoj nacionalnoj i na komercijalnim televizijama, zatim na televizijama u BiH i u Srbiji, a posljednje i u švicarskoj balkanskoj produkciji Forum for South Eastern Europe (FSOE). U beogradskoj Politici objavili su moj feljton u četrnaest nastavaka, u Republici Srpskoj također poduži feljton o istoj temi. Sudjelovao sam kao referent u radu regionalne konferencije o korupciji, investigativnom novinarstvu i tajnim službama na Balkanu, te kao ekspert američke agencije IREX supervizirao publiciranje velikog istraživanja o tim pojavama u Bosni i Hercegovini (Crna Bosna). Ako su baš svi ti mediji i sve te televizije u krivu kad procjenjuju moje ekspertno znanje – zašto to, za majku Božju, mora tako neukusno osporavati urednik vašeg biltena, zašto on misli da se ja razumijem jedino u žderanje, te da su svi ljudi na svijetu osim njega idioti, pa ne priznaje ničiji sud osim vlastitoga i vjeruje jedino u sliku što se formira u njegovu mozgu koji – znate dobro o čemu govorim – ne mora u svakom trenutku biti sasvim pouzdan kognitivni instrument kojemu se mogu prepuštati takve ocjene.
Ako sam u novinama i napadao kolege, ne vidim da bi to trebalo biti preprekom nekakvom mome nastupu na televiziji o sasvim drugoj temi, ali ocjena da je rasna diskriminacija ili rasizam to što sam, pišući o usponu novinarke nekadašnje Televizije Zagreb spomenuo kako je bila kći člana CK koji je sudjelovao u progonu Savkinih frakcionaša 1972. godine, ili se barem od njih politički distancirao na Plenumu na kojemu su bilo izbačeni iz partije, mislim da je pertinentno. Ona je s položaja spikerice unaprijeđena na poziciju komentatora pošto je napala uredništvo Starta zbog objavljivanja nekih tadašnjem režimu nepoćudnih materijala, a list je potom zabranjen, a to što je bila politički dobro potkrijepljena položajem svog oca te drugim osobnim vezama, važan je, nezaobilazan element priče – bilo bi smiješno, primjerice, pisati o poslovnim uspjesima Nevenke Tuđman, a ne spomenuti društveni utjecaj njezina oca… Lustracija nije rasizam. Ovdje nije bilo govora o zakonskoj, nego o moralnoj osudi. Žena je sad predsjednica Suda časti vašeg novinarskog društva.
Istodobno, u biltenu vašeg novinarskog društva, teško ste zakukali zbog neuglednog mjesta koje je u hrvatskim medijima dobio odlazak nekadašnjih velikana Jure Bilića i Josipa Vrhovca. I ja mislim da im je, prilikom odlaska, trebalo pokloniti više pažnje ali da je po meni, bilo bi tu puno kritičkih ocjena koje bi dale sveukupno sasvim negativnu sliku ta dva čovjeka koji su progonili novinare i uništavali novinarstvo gdje god su mogli. Prvi kao privatno dosta simpatičan i pristupačan satrap, a drugi, kao potpuno nesimpatični karijerist, oba mali staljinisti iz onog poretka, ništa gori, ali važniji od oca gospođe o kojoj se sporimo. Njen otac je na sudbonosnom Plenumu Diferencijacije – to nećemo nikad zaboraviti – počeo plakati usred televizijskog prijenosa sjednice i svoga govora zbog nedaća koje su Partiju zadesile zbog frakcionaškog djelovanja zlih drugova… Poslije je njegova kći spikerica, razumije se, lako postala tv-komentatorica.
Aferim vašem novinarskom društvu i njegovu biltenu u kojem objavljujete ovakve užasne riječi o članovima i dužnosnicima drugog novinarskog društva, puni pjeteta prema raznim neprežaljenim komunističkim trogloditima. Da mislim kako se na to isplati gubiti vrijeme, tužio bih urednika vašeg biltena Sudu časti vaše udruge Sudu časti naše udruge. Mislim da se Dežman okreće u grobu – je li mogao zamisliti takvog pisca-nepisca pod krovom kuće koja nosi njegovo časno ime?