Prvi nastavak ciklusa o Cortu Maltežaninu, “Balada o slanom moru”, tiskan je iste 1967. godine kad i “Sto godina samoće” Gabriele Garcia Marquesa, te kao da je zaražen istim virusom latinskoameričkog ”fantastičnog realizma”. Ali, razlika je fundamentalna. Prattov pustolovni junak stilom i figurom neodoljivo podsjeća na likove Clinta Eastwooda iz italovesterna, možda malo i na Jima Morrisona… Sličnost tu nije slučajna. “Dobar, loš, zao” prikazan je također 1966. godine, a iste godine debitirali su “Doorsi”. U desetljeću obilježenom političkom revolucijom 1968., nepovratno će se pomiješati “visoka” i “niska”, odnosno masovna, pop-kultura američke provenijencije. Klasici petparačkih žanrova uskoro će kod akademskih elita postići veći ugled nego književnici i slikari, korifeji nacionalnih kultura, koji većinom nistu izdržali kušnju vremena, nego su pali u zasjenak još i prije svršetka 20. stoljeća. Provukli su se jedino suputnici; knježevnici tradicionalnog usmjerenja maskirani egzotikom (Andrić, Soyinka), odnosno oni kamuflirani ljevičarskom, socijalnom i antiautoritarnom političkom agendom (Sartre, Solženjicin, Neruda, Marquez)… Kakvo je mjesto pak u Pantheonu zauzeo Pratt? Kad je umro 1995. godine, vijest nije zagušila medijske kanale, a ipak su njegova djela danas neprekidno u tisku na svim kulturnim jezicima. U Francuskoj, njegovom junaku podigli su spomenik.
Kao priznati ”grafički artist”, Pratt je strip-autor koji više ne spada u eksploatacijski medij stripa za adolescente. On je književnik koji se poslužio crtežima. On je crtač s deskriptivnim narativom. Autorski se realizirao u mediju stripa kad je europska tradicionalna umjetnost došla u doticaj s američkim modernitetom. Kolonijalna Europa tada je kolonizirana globalnom kulturom, a to je proces koji i danas traumatizira njene tradicije… Hugo Pratt je europski modernist i nonkonformist koji je svoj popkulturni senzibilitet presadio i na južnoamerički kontinent, u Argentinu, gdje je proboravio dvanaest godina. Zatim je putovao svijetom kao sanjar otvorenih oči, kao stvarna inkarnacija centralnoga lika svoga opusa, bolećivo romantičnog i neusporedivo elegantnog malteškog mornara po imenu Corto. Corto izbjegava profesionalni i politički angažman, ali kako je pustolov po pozivu, sudjeluje u ključnim historijskim događajima.
Huga Pratta upoznao sam u milanskoj redakciji dnevnika “Corriere della serra”, u kuće Rizzoli, gdje su publicirali njegove stripove. Bio je onizak čovjek temeljne građe sa sijedom kosom začešljanom na čelo, pomalo nalik mlađem Orsonu Wellesu – samouvjeren, muževna držanja danas tako nesvojstvenog umjetnicima, koji se najčešće stiliziraju kao androgina bića aristokratske osjetilnosti. Ali tada, krajem sedamdesetih, još nije bilo jasno utvrđeno jesu li strip-autori umjetnici ili obični obrtnici u jednom infantilnom mediju koji se tek evropeizirao i, Europi primjereno, od normalne, komercijalne robe postao art-produkt. Majstori zanata proglašeni su za polubogove lijepe umjetnosti. Bez novovalovskog revizionizma, Ford i Hitchcock ne bi stekli status koji uživaju, nego bi bili tek zaslužni penzioneri u Hollywoodu, čije vile obilaze izletnički autobusi. Ni Hugo Pratt još nije mogao slutiti koliko će se s vremenom povećati njegova sljedba…
Samouvjeren i pomalo grub, pušio je cigaru te govorio američki engleski. Nije bio provincijski, zavičajni Talijan, koji zove mamu ili ženu da “baci špagete u lonac” jer će sad s posla krenuti doma, nego kozmopolitski Venecijanac nekog staroga kova svjetskih putnika. Djed po ocu mu je, uostalom, bio engleskog podrijetla (odatle prezime), u rodu s horror-glumcem Borisom Karloffom (koji se zapravo zvao William Henry Pratt). Kod samoga Huga Pratta sve je upravo tako začudno, referentno i pustolovno. Još kao tinejdžer sudjelovao je u etiopskom ratu, potom je živio u Argentini te u Amazoniji, među Indijancima plemena Xavante, gdje je u poliandrijskoj zajednici dobio sina Tebokva. U Brazilu mu je spiritistička svećenica vudu-kulta Macumba rodila kći Victorianu, a priznao je i nezakonite sinove triju sestara Victorianine majke (dobili su imena Lincoln, Wilson i Washington). S Marijom “Gucky” Wogerer, “Jugoslavenkom” koju je upoznao u Veneciji pa mu se pridružila u Argentini, imao je sina i kćer, Luku i Marinu. Održavao je vezu sa svojom asistenticom, Nijemicom Giselom Dester, a kad se rastao od Gucky oženio se za dvadesetogodišnju Talijanku porijeklom iz Venecije, Anu Frogner, koja će mu poslužiti kao model za strip o ženskoj inačici Corta – “Ana iz džungle”. S njom je dobio dvoje djece, Jona i Silvinu.
Kulturom svjetski Venecijanac, Pratt se zapravo nije rodio u Veneciji, nego u drugom jadranskom gradu “povišću pritrujenom”, u Riminiju (kao i d’Annunzio) dok mu je otac bio Rimljanin. No majka je prava Venecijanka – djed po majci bio je, štoviše, venecijanski dijalektalni pjesnik, a na tom se veoma posebnom idiomu, koji još odjekuje dalmatinskim govorima, čak i ime Grada piše drukčije – Venexia, što se čita, otprilike, Venessia.
- Guido i njegova žena koju je nacrtao milijun puta kao Valentinu
Guido Crepax, drugi veliki strip-crtač kojega sam istog dana upoznao u redakciji “Linusa” u Via Filippo Turati, bio je normalni milanski buržuj sa ženom napadno nalik njegovoj fetišističkoj heroini Valentini (kratka, crna kosa, ravno rezane šiške kao Louise Brooks). Dino Battaglia, najstariji iz ove grupe strip-autora okupljenih oko “Linusa”, također Venecijanac, crtao je kaubojce, avanturističke, nabožne i dječje stripove i stanovao na periferiji – našao sam ga u malenom stanu u nekom ružnom milanskom Zapruđu. Na prozoru je držao krletku s kanarincima.
- Fenomalnalni stripovski crteži Dina Bataglie – Indijanci iz doba osvajanje Amerike kojima su također posvećeni ciklusi Huga Pratta i Mila Manare. Sve to skupa podudara se vremenski s nastankom italowesterna, što znači da je dio iste fascinacije.
Svi ti crtači nisu, dakle, listom bili Venecijanci, niti su objavljivali isključivo kod milanskog Rizzolija, velike korporacije koja je stripove plasirala u masovnim nakladama, ali su svi surađivali u njihovom kućnom strip-časopisu “Linus”. Osim belgijskog “Pilotea”, bio je to glavni organ europskog stripa šezdesetih i sedamdesetih godina. Tada se “autorski” strip, kao i “autorski film”, odvojio od američkih žanrovskih predložaka. Pop-kultura importirana je, naravno, kao i demokracija, američkim desantnim brodovima na “najduži dan”, iskrcavanjem na plaže Omaha i Utah. Američke vojničke novine “Star and Stripes” imale su vikendom strip-dodatak na 16 stranica, koje su vojnici dijelili djeci sa žvakaćim gumama. Milton Caniff svoje je kultni avijatičarski strip ”Terry and the Pirates” crtao upravo za ”Stars and Stripes”.
Najveće dostignuće naturaliziranog talijanskog comixa, postat će Corto Maltese, Prattovo remek-djelo. Trajno dostignuće je i Crepaxova Valentina. Najduže je potrajao Milo Manara koji je surađivao s Hugom na “Indijanskom ljetu”, jednom genijalnom stripu fantastično pogođenih pejsaža i ugođaja Nove Engleske. Poslije toga i Milo se bacio na erotiku, poput Crepaxa. Perverzni seks i avantura, to su dvije finalne destinacije talijanskih autora, izlaz iz uspavane, malograđanske kulture navikle na blagodati života u “velikoj ljepoti” (Grande Bellezza). No, iza svake revolucije, ostane samo jedan ikonički lik – od belgijske škole europskog stripa ostao je Hergeov dječak-detektiv Tintin, a od venecijanske ukleti pomorac, Corto Maltežanin Huga Pratta.
U potragu za Cortom, pošao sam uskim kaletama venecijanskog Sestiere Cannaregio. Ondje je Prattova djedovska “rodna” kuća koja se nalazi blizu trga sv. Ivana i Pavla, pored bolnice što izgleda kao gotička katedrala. Veličanstveni brončani kip Bartolomea Colleonija podignut na trgu, instaliran je tu na prevaru. Veliki vojskovođa, plaćenićki vožd, kondotijere u službi Venecije, ostavio je svoje bogastvo gradu spasivši ga od sigurnog bankrota uz jedan uvjet – da se njegov konjički spomenik postavi na Trg sv. Marka. Ali, to je, naravno, bilo nemoguće, neprihvatljivo za Republiku – na glavnom trgu mogu biti samo sveci i aždaje, četveropreg ukraden s bizantinskog Cirka, te lav kojega su donijeli odnekud iz Afrike pa mu pribili krila skinuta s nekog palog anđela i zatim ga proglasili simbolom prijestolnice pomorskih grabljivaca, pod posebnom zaštitom sv. Marka čije su relikvije prošvercali iz Aleksandrije. Na tako svetom mjestu republikanizma ne može biti simbola vojne diktature i Colleonija su, na žalost, morali posthumno izvarati pa su ga eksportirali na ovaj mirni trg na razmeđi triju venecijanskih drevnih “mjesnih zajednica” – Cannaregija, Castella i San Pola.
U Colleonijevu podnožju, Pratt je u djetinjstvu, provedenom u kući majčina oca, s ostalim venecijanskim mangupima nabijao loptu. No, već s jedanaest godina, seli s roditeljima u Etiopiju, gdje mu je otac bio vojni nadzornik, zadužen za izgradnju puteva i antigerilsku borbu. Putem iz Port Saida vlakom odlaze u Gazu, da pronađu majčine rođake, Židove, koji služe u britanskim Transjordanskim pograničnim trupama. Odlaze pritom na hodočašće u Jeruzalem, Betlehem i Petru. Hugo nije imao fotoaparat, ali je sve prizore skicirao.
U Etiopiji počinje njegovo rano seksualno sazrijevanje, koje odmah prerasta u političku svijest ili anti-svijest: “Nisam pravio nikakvu razliku između mladih Talijanski u fašističkim uniformama, lijepih crnkinja koje su i same ponekad nosile uniforme i lijepih Etiopljanki: sve su me podjednako oduševljavale. Igrali smo se Hiljadu i jedne noći… Imali smo trinaest godina i vodili ljubav kao odrasli.” Naučio je amharski. Počeo je rat. Otac ga je prijavio u fašističku miliciju pa se – u petnaestoj – borio godinu dana propješačivši Etiopiju. U Adis Abebi koju je general Wingate osvojio 1941. povezao se s jednim mladim Arapinom koji je radio za britansku obavještajnu službu SOE – zajedno su ukrali škrinju srebrnih talira iz riznice talijanske uprave. Hugo je bio dijete ulice, a sve je zabilježio na crtežima koji su poslije poslužili kao predložak za strip “Pustinjske škorpije”.
Zanimljivo, i pjesnik Filippo Tommaso Marinetti, s d’Annunzijem utemeljitelj talijanskog fašizma te osnivač pokreta “Fasci de Combattimento”, također se inicirao u Africi – rođen je i odrastao u Aleksandriji, na dvoru egipatskog kediva Ismail-paše, kod kojega je kao pravnik radio njegov otac. Marinetti je izumio i “neobarbarizam” (od kojega je potekao jugonacionalistički “kosovski mit”, zamisao o “balkanskom barbarogeniju”). Njegova borba s gnjilim talijanskim tradicionalizmom počinje programatskim modernističkim happeningom “Manifest protiv venecijsanskog pasatizma” gdje zahtijeva da se “zatrpaju uski, smrdljivi kanali tako da se u njih sruše kužne, poluraspadnatu palače” i tako “pripremi rođenje industrijske, militarizirane Venecije koja je sposobna zagospodariti Jadranom, velikim talijanskim jezerom.” Mussolini je sagradio veliki željeznički most preko Lagune, ali tek će američka okupacija i talijansko privredno čudo pedesetih godina, omogućiti mirnodopsko ostvarenje takvih vizija.
Prattov otac zarobljen je 1941. godine pa se razbolio i umro u logoru, a onda su Hugo i njegova majka, brodom Crvenog križa, u organizaciji Vatikana, prebačeni u Italiju. Stigao je opet u Veneciju, sad pod njemačkom okupacijom. Nastanio se opet kod djeda, blizu trga Ivana i Pavla ali se s njim žestoko svađao: djed je bio fašist, a još ga je pokušavao naučiti svom pedikerskom zanatu. Umjesto da liječi kurje oči preostalih aristokrata, Hugo je pobjegao od kuće i na plaži na Lidu upoznao jednu atraktivnu, atletski građenu djevojku. Kad se odjenula, pokazalo se da je pripadnica njemačkih oružanih snaga. I kad su prekinuli vezu, zamalo je stradao – prijavila ga je pa ga je uhvatila njemačka patrola i prislonila na zid da ga strijelja, ali su se u posljednji trenutak predomislili i strpali ga u zatvor, a zatim poslali na prinudni rad. Pobjegao se i pridružio se garibaldinskim partizanima bataljuna “Lupo” koji je bio pod kontrolom Titove ekipe. Tu se preko jedne Jugoslavenke, Mariške, upoznao sa šarenim društvom Albanaca koji su radili za britansku agenturu, SOE, a zatim povezao s jednim Dancem iz britanskih odreda pomorskih komandosa, koji su se infiltrirali u Lagunu. U osovinskom taboru, drugovao je pak s kaplarom kavkaskih Turaka koji su se borili na strani Nijemaca u sklopu dobrovoljačkog kozačkog SS-korpusa. Ovaj prijatelj poginuo je u završnim borbama za oslobođenje grada.
“U Italiji smo od 1943. do 1945. imali građanski rat, koji je najgori od svih ratova. Tu se ne zna tko ti je neprijatelj, moraš ga sam pronaći. Neprijatelj više nisu nepoznate osobe; ubrzo otkriješ da se radi o tvojim poznanicima. Najzad, završiš tako da vodiš lični rat, braniš se od prijatelja i ideš da tražiš pomoć od neprijatelja… Na svu sreću, pre nego što će postati fašisti ili partizani, Venecijanci su bili vezani osećajem pripadnosti svom gradu, tako da su mnogi događaji koji su drugde poprimali dramatična obeležja, okončani na dosta komičan način. Što se mene tiče, bio sam mlad i gledao sam da ućarim na svim stranama.”
Njemačka se vlast rušila kao kula od karata, na Lidu je vladao kaos: “Bio je to kupleraj u kojem je vladala karnevalska atmosfera…” Kad su se pojavile škotske trupe, Hugo se, s iskustvom iz Etiopije gdje je upoznao šaroliku britansku kolonijalnu armiju, predstavio komandantu, prethodno obojavši lice lažnim tetovažama da izgleda kao Maor. Ustvrdio je da je zarobljeni novozelandski vojnik. Škoti su ga uzeli kao prevodioca i dali mu uniformu s tartan-suknjom. Okačio je bedž koji je sam izradio s natpisom – Indivudual Soldier, i sebi dodijelio majorski čin, što je privuklo neželjenu pažnju vojne policije – bio im je neuvjerljiv s obzirom na to da je imao samo sedamnaest godina.
U Veneciji ponovo susreće pukovnika Koinskog, Židova kojega je upoznao 1941. u Etiopiji i kasnije pretvorio u epizodnog junaka svojih stripova. Zatim se uvalio u američku armiju, koja je bila najbogatija, te smjestio u najbolji gradski hotel “Danieli” izmislivši sebi razna zaduženja za račun okupatora. Osnovao je vojničko kazalište i počeo nastupati na pozornici pjevajući džez. Igrao je ragbi za venecijanski tim, a s još dva drugara osnovao je strip-časopis “As pik”, koji se dobro prodavao. Htio je biti dio pobjedničke kulture. Prišao im je i Battaglia, te mnogi drugi mladi intelektualci koji će se poslije proslaviti kao psihijatri, novinari ili filmaši (recimo susjed Damiano Damiani). Bili su elita zahvaćena duhom novog doba u staroj Italiji koja je propala u svim svojim pretenzijama zaostalim iz devetnaestog stoljeća. Putovao je po Europi, što je tada bilo lako, vojnim logističkim linijama, a odlazio je i u Jugoslaviju, odnosno u okupiranu Zonu A, pokušavajući se u Trstu ukrcati za Ameriku. Uživao je slobodu avanturista nesputanog duha koji lako prelazi idejne i ostale frontovske linije: “U prilikama kad se svakoga tko se nije izjašnjavao kao marksist-lenjinist sumnjičili za fašizam, uživao sam potpunu slobodu – smatrali su me za marginalca…”
Kako nije uspio otići u Sjevernu Ameriku, pošao je u Južnu, u Argentinu, kamo su masovno odlazili politički emigranti poraženih režima. Njegova biografija potom nalikuje onoj sovjetskih pjesnika, kantautura, skitnica… U Argentini je crtao stripove, svirao jazz, nastupao kao plesač tanga i zabavljač u vagon-restoranima. Upoznao je Dizzyja Gillespieja, družio se s umjetnicima i pripadnicima podzemlja, otpadnicima svih boja. Poznavao je Eichmanna koji se skrivao pod tuđim imenom, a družio se i sa Židovima iz udruge “Sinagoga” koji su izraelskim agentima pomogli da otmu bivšeg komandanta Auschwitza. Sprijateljio se s ustašom – Dušanom (?), koji je radio za Peronovu tajnu policiju “nastavljajući sa svojim pozivom ubice”, dok se sa strane bavio kriminalom.
Kad je Argentina zapala u ekonomsku krizu početkom šezdesetih, Pratt je otišao u London i namjestio se u strip-agenciji “Daily Mirrora”. Ondje je upao u podjednako zanimljivo društvo umjetnika, gangstera i glumaca, a sprijateljio se i sa smetlarom, jednim ratnikom iz plemena Masai s kojim će se opet sresti u Keniji deset godina godina. Upoznao je bogatu Amerikanku Patriciju koja ga je pozvala k sebi u Ameriku. Bila je iz Wheelinga, West Virginia, a fasciniralo ju je njegovo poznavanje ulica i viđenih obitelji njezina grada, koji je Hugo izučavao skupljajući dokumentaciju za svoj strip “Ticonderoga” iz razdoblja američkog rata za nezavisnost, objavljenog nekoliko godina ranije u Argentini. Priča “Ticonderoge” na tragu je Zanea Greya, potcijenjenog američkog pisca, koji je ista povijesna zbivanja, opsadu tvrđave Fort Henry u Wheelingu na rijeci Ohio, opisao u svom najpoznatijem romanu “Betty Zane”.
Svi su Prattovi stripovi tako istraženi – on stvarne likove fikcionalizira a svakom fantastičnom putovanju prethodi duga faza gestacije arhivskog materijala, razgovora i skiciranje likova koje ukrade iz stvarnosti… U njegovu opusu najsnažnija je upravo autentičnost: sve dopire iz nutarnjeg svijeta doživljaja i fantazije, ali je faktografija beskompromisno stvarnosna. Zaista – realizam bez obala, kako je to usmjerenje moderne literature na primjeru Kafke definirao Roger Garaudy, komunist koji je, posve logično, postao najluđi ekstremist antisemitske francuske desnice.
Pratt je stigao u Ameriku poletjevši iz Buenos Airesa za Tokio – na Aljasci promijenio je avion. No, poslije nekoliko mjeseci, vratio se iz Wheelinga, gdje su ga lijepo primili, u Argentinu, putujući preko Barbadosa i Grenade. Zatim je u Airesu napokon raskinuo s Giselom, što je za nj bila velika trauma, pa je raskinuo i s Argentinom i vratio se u – Veneciju.
Osim velikih geografskih avantura, Pratt i njegovi likovi uvijek su na tajanstvenim putanjama, na tragu ezoterijskih opsesija i fantazmi. To hodočašće u Hugovu životu počinje dječjom fascinacijom. Polazište je u jednom skrovitom dvorištu kuće na Rio Terra de Biri u Cannaregiju, koji mu je pokazao otac. Ondje su kameni spomenici s urezanim tajnim znacima kabale. Očev otac, Englez, bio je mason, također blizak Rozenkreutzerima, tajnom društvu mistika, koji su se nadovezivali na teutonski križarski ratnički red, od njih je, historijski, ostalo samo njemačko odlikovanje “Željezni križ”, ali i bogata germanska arkana. U venecijanskom dvorištu o kojemu je riječ susreću se, dakle, dvije starodrevne tradicije, jedna judaistička (Cannaregio je židovska četvrt) i druga, ranokršćanska gnostička, otpadnička, anatemizirana. Od Simona Maga i Origena proteže se do srednjovjekovnih mistika, venecijanskih obožavatelja Abraxasa, demiurga Donjeg svijeta, koji su se okupljali u tajna društva za izučavanje onostranoga.
U tom malenom dvorištu s nekoliko nadgrobnih spomenika gdje počinje jedna od epizoda Cortova ciklusa – “Bajka o Veneciji” – danas se nalazi Muzej Corto Maltese, zapravo spomen-soba, koja sadrži neke Prattove originale i različite neoriginalne suvenire. Možda je tu najvrednija neobjavljena priča o naftnim poljima Libije, koju je od njega naručila državna kompnija Agip-ENI, jer je ondje imala koncesije – storija je ostala neodvršena kad je Pratt umro 1995. godine.
Dok rješava mistične zagonetke koje zahtjevaju da pođe na pustolovna putovanja u udaljene, egzotične krajeve, Corto Maltese susreće – revoluciju, to je podtekst svake epizode ovog serijala… Venecijanski mornar uvijek upadne u neki ratni sukob, nađe se u ognju s herojima i antiherojima, ratnicima i zločincima, dok su uz put kao zamka poredane nedoljivo zanosne žene, koje bi ga htjele zarobiti kao ognjištarka Kirka, iako se on sav predao božici Avanture.
U sibirskoj epizodi Corto je u potrazi za carističkim zlatom, kojega se domogao bijeli general, poluludi barun Unger Von Sternberg. Iz knjige koju sam napisao s povjesničarom Williamom Klingerom, prepisujem biografsku bilješku o tom liku koji se u Omsku, u Oktobarskoj revoluciji, mimoišao s drugim velikim pustolovom dvadesetog stoljeća, s drugom Titom:
“Baron Roman von Unger-Sternberg rođen je u Grazu odakle se s roditeljima preselio u Talin. Završio je rusku mornaričku akademiju, pošao u rusko-japanski rat i zatim kao oficir služio u Mongoliji, da bi se u ratu 1914. u Galiciji borio u sastavu 34. kozačke pukovnije. Zatim je iza neprijateljskih linija organizirao samostalnu vojsku i usprkos pokazanoj nečuvenoj hrabrosti otpušten je, da bi poslije Februarske revolucije otišao na turski front, gdje je okupljao dobrovoljce među Irancima (‘Asircima’). Zatim ratuje pod Kolčakom protiv boljševika u Sibiru, gdje postaje vođa Bijelih i osniva ‘Azijsku konjičku diviziju’. Kao diktator Mongolije, htio je provesti restauraciju Bogd-kana na Đingis-kanovu prijestolju (tema Pudovkinova filma ‘Potomak Džingis-kana/Storm Over Asia’, 1928.), a zatim se u pravoslavnom obredu oženio za manđurijsku princezu te prešao na budizam. Boljševici su ga zarobili i strijeljali, a Hugo Pratt pretvorio u junaka jedne od najpopularnijih epizoda strip-serijala o Corto Malteseu.”
“Sedma vrata” su poglavlje u Prattovoj “dijaloškoj biografiji” pod naslovom “Želja da se bude beskoristan” a vode u sanctis sanctum, odaju s tajnom o njegovoj sudbini. Prattov junak i alter ego, zove se Corto, što na španjolskom označava lopova, onoga hitrih pristiju, koji također krade srca, tuđe osjećaje na kojima parazitira. On je poput Odiseja, o kojemu je Hugo počeo čitati s pet godine, ali u osnovi romantik, kao i Prattov djed, romantičarski englesko-venecijanski pjesnik, a svaki pravi avanturist lišen je posljednje namjere, nema skrivene motive i stoga je – beskoristan, oslobođen ideologije, otuđen od ljudi vječno preokupiranih vlastitim neposrednim interesima.
“Ideologije danas nisu u modi, bolje reći, u modi je ideologija da ne treba imati ideologiju. U ovom trenutku čini mi se da istorija doista daje za pravo ljudima kao što sam ja. Ja sam u modi. Tokom poslednjih godina, članci o meni objavljeni su u časopisima svih vrsta… A ko je zapravo taj koji je odlučio da sam u modi? To sigurno nisu milioni čitalaca koji su mi oduvek bili verni, već isti oni ljudi koji su me, ne tako davno, smatrali beskorisnim… Koliko juče, trebalo je biti borac, pa zato individualni pustolov poput mene nije bio rado viđen, a danas je obratno… Još jednom mi padaju na um Kiplingove reči: If you can meet with Triumph and Disaster/And treat those two impostors all the same… Ako možeš da se suočiš s Pobedom i Porazom/I obe varke prihvatiš s istim spokojem u duši.”
Deterministički svijet današnjice, određen tehnologijom i rigidnim ekonomskim okvirima, pretvorio bi Prattova pustolova Corta u nezanimljiva marginalca. Sam Hugo povukao se pak na vrijeme u komfor kuće u švicarskom Grandvauxu na Lemanskom jezeru pored Lausanne te ostvario san najvećeg argentinskog pisca, J. L. Borgesa “da živi u biblioteci”. “Dokumentacija kojom raspolažem, a tu mislim prvenstveno na crteže i fotografije, toliko je obimna da više ne moram da obilazim velike svetske biblioteke.” Njegova autorska pozicija za života nije bila valorizirana, osim komercijalno, iako mu je predgovore pisao Umberto Eco, s kojim je dijelio mnoge intelektualne sklonosti, od stripa do ezoterije.
U Jugoslaviji, poslije u Srbiji, a donekle i u Hrvatskoj, Prattov Corto bio je kult koji se po intenzitetu i trajanju, ako ne i po rasprostranjenosti, može usporediti s onim što ga uživa Alan Ford. Raskošno izdanje svih albuma serije “Korto Malteze” izdao je (u svom poduzeću “Komuna”) Miloševićev komesar za kulturu u sjeni, direktor Radio-televizije Srbije, Milorad Vučelić – Vučela. Osim narodnjaka i posebno Vesne Zmijanac s kojom je bio više nego blizak, on je promovirao Prattove stripove. Inače, družio se s najpoznatijim pripadnicima podzemlja, sjedio u “kuhinjskom kabinetu” diktatorove družice Mire Marković, a danas izdaje nacionalističko-reakcionarni politički tjednik “Pečat”. I sam bi mogao figurirati kao lik u nekom Prattovom suvremenom prikazu balkanske kontrarevolucije, kad bi takav spoj bio moguć… No, ta je kontrarevolucija, uostalom, već pronašla svog genijalnog stripovskog uprizoritelja – pravog Maltežanina Joea Sacca (r. 1960.), autora stripova o pojasu Gaze, Palestini i čuvenoga djela “Safe Area Goražde” (2000., 2010.).
Corto ostaje čitateljstvu, dok Pratta posvajaju akademija, kritika, kulturološki esejisti. Autorovu pogrebu u Lausanni prisustvovalo je četvoro njegove djece iz konvencionalnih brakova. Svirao se jazz – Gillespie.
Corto Maltese
kronologija/bibliografija
- 1905 Mladost (La giovinezza, 1983)
- 1913–1915 Balada o slanom moru (Una Ballata del Mare Salato, 1967-1969)
- 1916–1917 U znaku jarca (Sous le signe du Capricorne, 1971)
- 1917 Korto uvijek malo dalje (Corto toujours un peu plus loin, 1970-1971)
- 1917–1918 Kelti (Les Celtiques, 1971-1972)
- 1918 Etiopljani (Les Éthiopiques, 1972-1973)
- 1918–1920 Corto Maltese u Sibiru (Corte sconta detta Arcana, 1974-1975)
- 1921 Bajka iz Venecije (Favola di Venezia -Sirat Al-Bunduqiyyah, 1977)
- 1921–1922 Zlatna kuća Samarkanda (La Casa Dorata di Samarcanda, 1980)
- 1923 Tango (.. y todo a media luz, 1985)
- 1924 Helvetske priče (Le helvetiche Rosa alchemica, 1987;
- 1925 Мu (Mu, 1988-1989)