(c) 2015. Kako je nastala ujedinjena Europa? Pariškim ugovorom o formiranju Zajednice za ugljen i čelik 1951. godine? Rimskim ugovorom kojemu isprva pristupa šest država – Francuska, Italija, Zapadna Njemačka i zemlje Beneluxa, kako se to uči u školama? Ova isprava potpisana je 25. marta 1957. u raskošnoj renesansnoj Palači dei Conservatori na rimskom brdu Kapitol. Sagradio ju je sam Michelangelo. Tu iznad Foruma stajao je ranije Jupiterov hram u koji se nakon atentata, ranjen, povukao Julije Cezar… Himnom ujedinjenog kontinenta proglašava se – umjesto jingla Eurovizije – Bethovenova Deveta simfonija. No, jesu li Europu doista stvarali povijesni likovi i klasici njene uljudbe na koje se poziva u svečanim trenucima?
Integrirana Europa nastala je importom američke demokracije. Stišavanje sukoba između nacionalnih država Kontinenta u tom je povijesnom procesu sporedna stvar. Bit projekta nije jedinstvo Europe, nego njena dubinska transformacija: demokracija umjesto feudalizma i nacionalističkog korporativizma. Diskontinuitet je tu važniji od kontinuiteta. Stvaranje Nove Europe omogućeno je poništavanjem izvornih tekovina europske civilizacije, razaranjem tradicija, te udaljavanje od državotvornog kršćanstva.
Dr. Goebbels na venecijanskom festivalu 1939. godine
Modernu eru – sve do četrdesetih godina dvadesetog stoljeća – Europa je dočekala s očuvanim starim poretkom (ancient regime). U tek djelomice reformiranim monarhijama, feudalizam je opstao uz nacionalističke, autoritarne i antidemokratske masovne pokrete što su dominirali na političkoj sceni. Glavna misija bila im je – borba protiv komunizma i demokratskih ideja, svim sredstvima. Provodili su je fašistički pokret u Italiji, Španjolskoj i Rumunjskoj, nacistički u Njemačkoj te razne ultradesničarske organizacije poput Action Francaise i asocijacija koje je osnivala Katolička crkva u državama liberalnih tekovina gdje čista desnica nije uspjela uzurpirati vlast. Desnica se polarizirala, mutirala u moderni, avangardni, fašistički totalitarizam s jedne strane i reakcionarni, klerikalni i monarhistički s druge. Imali su isti socijalni program: mase treba regimentalizirati i uniformirati kako ne bi razvile političku samosvijest, budući da bi to ugrozilo povlaštenu kastu, oligarhiju, koja može očuvati moć jedino u autoritarnom društvu. Carevi, pape, krupni buržuji, pisci i umjetnici konzervativnog akademizma, odnosno provincijalni epigoni različitih rasisističkih “vidovdanskih mitova” koji su se odupirali avangardi, postaju društveni protagonisti toga burnog razdoblja.
1939. Dr Goeggles na Venecijanskom festivalu
Zamah desničarskih pokreta entre-deux-guerres omogućio je da se Europa odupre socijalističkim idejama. Te ideje su pak kao reducirana, lenjinistička verzija revolucionarnog anarhizma (Solun 1903., Odesa i St. Petersburg 1905.) u kanonskoj filozofskoj formi “diktature proletarijata” uobličile sovjetsku državu kojoj je bio inherentan “ljevičarski imperijalizam”, odnosno “izvoz revolucije”, što je odmah poslije Prvog svjetskog rata započeo invazijom Zapada. Velika armija kojom su zapovijedali genijalni Tuhačevski, te dva brkata poglavice na lijevom krilu, Budjoni i Staljin, krenula je na Varšavu, odakle je trebala dalje nastupati na Berlin, Beč i Budimpešti te pokrenuti europsku i svjetsku boljševičku revoluciju. Taj Lenjinov i Staljinov trockistički pothvat osujetio je maršal Pilsudski čudesnom pobjedom na Visli. Nacionalizam je bio moćna medicina. U zemljama europskog “bliskog istoka” stvoreni su zatim patriotske nacionalističke diktature, predziđe Zapada u zaustavljanju komunizma (containment). U tom sustave Male Antante veliku je ulogu imala Aleksandrova Kraljevina Jugoslavija.
1932. Eduadr Beneš, čehoslovački premijer (lijevo), Nicolae Titulescu, rumunjski ministar vanjskih poslova (u sredini) i Bogoljub Jeftić, premijer jugoslavenske kraljevske vlade, na sastanku u Beogradu gdje je potpisan sporazum o stvaranju pakta Male Antante
Hitler će srušiti taj europski bliskoistočni provizorij u prostoru gdje će poslije rata zatim nastati jaltanske “narodne demokracije”. Dotle su Zapad okupirali Amerikanci donijevši stvarne demokratske institucije, posvuda osim u Španjolsku, gdje je opstao domaći klerikalni fašizam. Dobru, staru Europu tako je odnio vrag pa ni Pio XII, najveći državnik u povijesti Crkve, koji je univerzalnu državu obećanu na nebu počeo stvarati na zemlji, pretvarajući federaciju nacionalnih katoličkih principata u globalnu formaciju podređenu vatikanskoj Kuriji, nije mogao zaustaviti taj povijesni proces. No, ako se demokraciji nije mogla oduprijeti, Crkva će barem očuvati ideologiju s kojom će se oligarhija vratiti na pozornicu za pola stoljeća, kad se opet stvore prikladne okolnosti…
Pedesetih godina u Europi počinje trijumfalni pohod američke civilizacije. Transformira se europska ekonomija primjenom Marshallova plana. Njemačko privredno čudo, talijansko privredno čudo… Britanija i Francuska provode dekolonijalizaciju i postaju normalne demokratske države s predstavničkim domom u kojem dominiraju umjerenjačke centrističke opcije ljevice i desnice. U gradski život prodire populističke verzije američke masovne kulture, koja se tako globalizira. No, da bi nastupila potrebna relaksacija i stara Europa prešla iz vojnog lagera u kompetitivno demokratsko društvo slobodnog poduzetništva, bilo je prvo potrebno otkloniti prijetnju s Istoka. To se dogodilo 25. februara 1956. kad je Hruščov održao XX kongres KPSS i nominalno destaljinizirao sovjetski poredak.
1956. XX. kongres KPSS, Hruščovljev ”tajni referat”
Kongres je protekao u posve uobičajenom eksklamatornom tonu neproničnih priopćenja, a Tajni referat pročitan je tek na kraju. Delagati su se već bili razišli pa su neočekivano pozvani natrag i Hruščov im je iza ponoći strovalio tu bombu. Stvar je odmah procurila na Zapad, što je vjerojatno zakuhao sam Nikita Sergejevič. Poslije toga bilo je jasno: SSSR stupa u isti ciklus modernizacije, pokušat će demokratizirati društvo, a industriju staviti u funkciju narodnog blagostanja!
1957. Rimskima ugovorima potpisanim u Palazzo dei Conservatori nastaje EEC
Više nije bilo natrag i godinu dana kasnije osniva se u Rimu, u palači na Kapitolu, Europska ekonomska zajednica. Retrogradna ideja nacionalne države nasuprot vrijednostima globalizirane demokracije, postala je, naime, politički neodrživa u društvima gdje se vlast osvaja na općim izborima. Trebalo je stvoriti novu, europski etatističku tvorevinu koja će nadomjestiti nacionalne bastione ”tvrđave Europa”… Naravno, izvor te mudrosti bit će postojbina Louisa XIV. ”Arhitekt Europske zajednice” Jean Omer Marie Gabriel Monnet, državni činovnik i političar koji nikad u životu nije izašao na izbore, prizvao je druga dva katolička konzervativca iz država pod savezničkom okpacijom, i to iz zone neposrednog francuskog utjecaja – kelnskog gradonačelnika Konrada Adenauera i Alcidea de Gasperija, rodom iz Južnog Tirola, osnivača talijanske Demokršćanske stranke. Monneta je inspirirao socijalni nauk crkve iz enciklike ”Rerum novarum” Pija XIII, a financirala CIA. Tako je nastala europska tvorevina koja je trebala postati frankofonska politička krovna organizacija.
1962. Drugi Vatikanski koncil Ivana XXIII
Nekoliko godina kasnije pada i posljednji bastion europskog konzervativizma – 11. novembra 1962. održava se u rimskoj crkvi sv. Petra II vatikanski koncil, na kojem će papa Ivan XXIII, najveći kršćanski vjerski vođa poslije Isusa Krista i Martina Luthera pokušati iz osnova preobraziti crkvu. Kler gubi izdvojenu, feudalnu poziciju, osnova postaje “božji narod”, pa se čak i liturgija mijenja na način da se svećenik za oltarom obraća zajednici vjernika, umjesto da administrira kult klečeći pred ikonama i predmetima navodne svetosti, u izoliranom prostoru apside, ograđene plutejom.
Proteći će četiri godine od Koncila dok se i drug Tito, od svih najoprezniji, ne priključi europskom demokratskom procesu održavanjem IV. sjednice CK SKJ 1. juna 1966. poznatijom kao “Brionski plenum”. Tu je likvidirao Rankovića i ograničio djelokrug svoje tajne policije, jer je ona, navodno, postala previše moćna pa usporavala razvoj socijalističke demokracije – iako se nikad prije ni poslije nije pokazalo da se osilila ili moć koristila za svoje vlastite ciljeve. Uvijek je bila najpouzdaniji oslonac njegovom kultu ličnosti. Udbu su kompromitirali pričom da je u Titovoj spavaćoj sobi postavila mirkofone. Ali, zašto bi se Udba upuštala u takve budalaštine? Ondje se sigurno ništa nije događalo – drug Tito imao je gotovo sedam banki i šećernu bolest, a s drugaricom Jovankom ionako nije razgovarao o važnim državnim poslovima. Prvo, on je bio po činu maršal, a Jovanka – sanitetski mojor. Drugo, drug Tito nije bio tip koji liježe u krevet s debelim snopom pisanih materijala o fantazmagoričnim zamislima druga Kardelja. Kad je odlučio promijeniti ploču, relaksirati režim, federalizirati državu, uvesti “dohodovnu” ekonomiju i slične stvari, potpuno neočekivano uklonio je svoje najvjernije udbaške opričnike i uveo tolerantniju vlast, ali svoju, umjesto partijske. Kao što je razorio svjetski komunistički monolit, razbio je i svoj vlastiti, jugoslavenski. Partija je mogla konkurirati njegovom kultu ličnosti. Uklonio je posrednika između sebe i naroda, kojem je podario samoupravljanje. Umjesto partijske hijerarhije, povratak na izvornu sovjetizaciju. Iste godine istu je stvar učinio i Mao Zedong – započeo je Kulturnu revoluciju.
1966. Šesti plenum CL SKJ na Brijunima
Do povijesnog prijeloma na kontinentu dolazi krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih. Veliki antiautoritarni kontrakulturni pokret dovest će u krizu samu instituciju države, što uzrokuje povratni val – obnovu konzervativnog elitizma. U SSSR-u Brežnjev je srušio Hruščova pa umjesto frižidera opet stao praviti rakete, započevši novi ciklus trke u naoružnju.
Zapadnoeuropske socijaldemokrate pobijedili su kršćanski demokrati, a istočnoeropske reformiste poput Dubčeka ili Gomulke, Savke i Latinke zamijenili su partijski debelokošci poput Husaka, Giereka, Duleta Dragosavca i Draže Markovića. U Vatikanu, blaženoga je Roncallija pak zamijenio pijevski Montini, pa se gotovo sve vratilo na staro: Pavao VI zgazio je jezuite koji su predvodili koncilsku reformu, a u Južnoj Americi svrstavali se uz obespravljene, umjesto uz režime koji je uspostavljala CIA. Putanja koncilske revolucije čita se iz sudbine dvojice vodećih mladih teologa što su za Roncallija pripremali Vatikan II. Priča nalikuje filmskoj storiji s junacima iz njujorške četvrti Male Italije od kojih jedan ode u policajce, a drugi u gangstere. Naime, u tom vatikanskom trileru, Joseph Ratzinger u raspletu postaje kardinal na čelu sv. Oficija, odnosno Woytiline Kongregacije za doktrinu vjere, te praktično ekskomunicira Hansa Kuenga, vodećeg mislioca oslobođenog katoličanstva.
1944. Ključni trenutak za europsku demokraciju: Omaha Beach, Normandija, 6. juna
Današnja Europa, dakle, produkt je velikog demokratskog američkog importa i silne reakacije posljednjih desetljeća: Europa konzervira nacije konfederalnim modelom koji ograničava demokratske ingerencije biračkoga tijela.
Europsko proširenje u Istočnu Europu poslije pada Berlinskog zida, ambigvitetno je aspektirano. Demokratske aspiracije netom oslobođenih masa pobudilo je nove nade – prvi poticaj tom procesu dala je Amerika, a zatim, prevladao je utjecaj kontinentalne oligarhijske elite, sad povezane u europski kartel. I jedinstvena Europa – Europska unija – osigurala je privremeno pobjedu konzervativnih snaga. Nadnacionalna birokracija Bruxellesa nije ustrojena po demokratskim uzusima. Ne mogu je uzdrmati nikakve pojedinačne aspiracije ni lokalni pokreti, ono što je demokratskom ozračju najsvojstvenije. Tu Tvrđavu Europu možda će poljuljati tek rast dalekoistočnih ekonomija, ili vječiti “američki izazov” (Le defi Americaine) kad jednom završi velika kriza, ali nema sumnje da implozija demokratskoga u Jedinstvenu Europu, ne nudi ohrabrenje čovječanstvu starog kontinenta. No, moramo imati na umu da je i takva Europa veličanstven, zamalo nedostižan cilj hrvatskom i srpskom pred-demokratskom, balkanskom društvu divlje deregulacije i apsolutnog kaosa. Ovdje si izložen realnoj opasnosti da te ubiju gangsteri, zdravstveni sustav ili socijalni kolaps, umjesto što te polagano grize alijenacija, dok stara Europa polako nazaduje pretvarajući se u puku turističku atrakciju… Ali, stvari ipak treba stavljati u realnu perspektivu trajanja jednog ljudskog života!