Početkom 1991. Sanader je zahvaljujući zauzimanju utjecajnih ljudi postao ravnatelj splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, predivnoga dalmatinskog gradskog teatra sagrađenog 1893. godine i sjeo u fotelju koja je nekoć grijala pozadina samog Ive Tijardovića. Prethodnog direktora, tešku komunjaru, Ivicu Restovića, istjerali su pištoljima. S tom investiturom Sanaderove egzistencijalne neprilike napokon prestaju. A osim toga, u trideset i osmoj, prvi put je postao netko i nešto, relativno rano za jednog hadezeovca, budući da se nomenklatura te stranke inače stvarala od spodoba koje bi iz ropotarnice dovukli u uznapredovaloj fazi raspada.
Iz Austrije, dr. Ivo je doveo ženu, koja je odmah dobila posao u splitskoj Nacionalnoj knjižnici. Stanovali su isprva kod njenih roditelja, ali su se u grad, spasivši ugled, dovezli polovnim «Mercedesom», s registracijom Split 1. No, koga god bi susreo od starih znanaca, Sanader je žicao petsto maraka na zajam.
Mnogi ljudi pretendiraju da su Sanadera preporučili Tuđmanu za višu dužnost u Zagrebu. Možda i jesu, ali najjača žnora sigurno je bio odvjetnik koji je Tuđmana branio kad su ga komunističke vlasti strpale u buksu – famozni Milan Vuković. On je svake godine ljetovao u rodnom Krilu Jasenice pa dolazio u Split i ondje uočio Sanadera, pretencioznog mladog intendanta, visokog momka valovite kose koji ne igra picigin nego po cijeli dan provodi s osobljem kazališta i baleta. Kad ga je naposlijetku upoznao s Tuđmanom, dr Ivo se Vukoviću, kojemu ranije nije izdirao iz kuće, više nije javljao na telefon.
U Sanadera se, navodno, tada smrtno zaljubila jedna mlada djevojka koja je poduzimala sve da ga zavede – prilazila mu je u majušnim bikincima, žudno ga gledala, divila mu se i na svaki mu se način pokušavala približiti, sve dok u odlučnom trenutku, kad su se jednom našli na samu, on nije posegnuo u hlače i izvadio – u trubu smotan primjerak doktorata o francuskom katoličkom gej-esteti koji joj je sad predao jer je ranije više puta tražila da joj ga posudi na čitanje…
Kao pomoćnika u kazališnom ravnateljstvu Sanader odabire Radu Perkovića, splitskog Bepa Pegulu, glumca koji se ranije pročuo kao autor priručnika za zavođenje žena. Rade je bio blizak prijatelj redatelja Jakova Sedlara. Sve je to jedna nesolidna ekipa – ne znaš tko tu kome namješta, ni koja je igra, ali većinom su pravi provincijalci silnih pretenzija i velikih prohtjeva skloni trošenju državnih para.
Rade Perković, majstor glumačke tezge i lokalnih instant-gostovanja (deklamacija, janjac na ražnju i manji honorar što se isplaćuje na ruke, u kancelariji općinskog načelnika) pokazao se kao izvanredno koristan kadar po izbijanju Domovinskog rata. Kazališno-festivalski logističar odmah je, naime, osnovao elitnu dragovoljačku postrojbu «Art garda», pa su djelatnici teatra zadužili «gušterice», čizme i opasače, a Sanader i jedan «kalašnjikov», dok su sunčane naočale, koje idu uz takve pozadinske bojovnike, donijeli od doma. Sanader koji s prirodnom elegancijom pimprlina s rive nosi svako odijelo, na prigodnoj se fotografiji u ovom se marcijalnom kostimu doima kao da je zalutao u pogrešnu rolu – držanje mu je nevojničko, popovsko-sjemeništarsko, kapa premalena, a opasač je spustio ispod trbuha proširenog rukovodilačkog struka. Okružen je normalnim pučkim ustašama s brkovima i sedamdesetprvaškim bradama pa djeluje posebno neuvjerljiv. Na kilometar vidiš – loš glumac u tom glumačko-bojovničkom roju. No, stvar je poslužila svrsi. Nitko, doduše, nije zaista išao na front, tamo su završili jedino ljudi poput splitskog partijaša Ranka Ostojića i sličnih budala koje su mislile da je došao trenutak da se prijeđe s riječi na djela. Sanader se dotle starao za obranu repertoara. Malo je prorijedio Srbe s prominentnih mjesta u kazalištu, što je dovelo do toga da je «dio tiska proizvodio slučajeve kako bi što efikasnije blatio Hrvatsku vladu», kako je to objasnio sofisticirani Perković.
- Jedan dan u uniformi donio je Sanaderu (peti s lijeva) čin pričuvnog pukovnika glumačke oružane družine ”Art Garda”
Dotle je Sanader ušao u pravi biznis. On i drug mu Perković ured su HNK koristili za stvaranje društvenih veza, a zatim, zasnivali poslovne. U to doba, u Dicmu je bilo otvoreno tajno skladište robe u koje su potplaćeni državni službenici dovozili državne robne rezerve i šlepere humanitarne pomoći. Odatle su se oprkrbljivali dućani robom za maloprodaju – u procvatu narodnog poduzetništva, otvoreno ih je tada na stotine… Tko je skladište organizirao? Kerum? Kerum i Tommy? Njih dvojica povezani sa Sanaderom? O tome su se plele razne priče, ali stvar nikad nije istražena, kao ni porijeklo bogatstva splitskih trgovačkih tajkuna. No, Sanader se tada upleo u jednu puno unosniju operaciju. S dvojicom partnera, osnovao je tvrtku HKH, pa ušao u posao s – alkoholom! Da je hrvatska kinematogrfija kao srpska, bio bi odavno snimljen pustolovni film o splitskom Chicagu, u kojemu bi Sanadera igrao Dragan Nikolić, ali ovako, imaš samo «Nebo, sateliti» i slična crkveno-moralistička prikazanja neautentičnih umjetnika o neautentičnim ratnim junacima, ili «Ovce od gipsa», nacionalistički realizam koji publika instiktivno odbija.
Sanaderova poslovna kombinacija zainteresirala bi svakog rasnog producenta i rasnog državnog odvjetnika, ali ovako, ostala je samo djelomično prepričana po novinama…
Valja prvo shvatiti opći šematizam vlasti u hadezeovskom Splitu, ambijent u kojem su Vidošević i Sanader, markantni visoki crni Splićanin i dopadljivi visoki plavi Splićanin, krstarila kao dva morska psa, modrulj i tigar, kao veliki operatori stvoreni za smutna vremena, kad se zavezuju velike kombinacije i kače o nebo – jer samo je nebo bila granica tadašnjim partijsko-pozadinskim poslovnim pothvatima!
Glavni drmator Splita bio je hadezeov povjerenik za Dalmaciju, Zvonimir «Zvone» Marković. Njegov vijek trajanja nije bio osobito dug – nelojalno se držao prilikom političkog unutarstranačkog udara Manolića i Mesića, pa je izletio iz rukovodstva, a uskoro su mu utvrdili manje korupcijske nepravilnost oko gradnje nekih stanova u Zagrebu, pa je dobio dvije godine zatvora. No, u počecima, bio je legenda, kao stradalnik i politički zatvorenik. Mora da se iznenadio ugledavši Manolića kad je ovaj došao u Split da ga «poveže» prilikom ustrojavanja HDZ-a uoči višestranačkih izbora – od ranije mu je bio poznat kao šef zatvorskih čuvara dok je robijao u komunističkoj Jugoslaviji!
U nomenklaturi su za Dalmaciju bile ključne dvije «vertikale», dvije «žnore». Hadezeovska partijsko-hijerarhijska Manolićeva i druga, pobočna, Vrdoljakova. Tonči Vrdoljak se, naime, istaka i ugradio prilikom organizacije Mediteranskih igara. On je Tuđmanu virio iz svake dilatacije, te preko raznih ljudi utjecao na odluke u Splitu.
U Splitu, ondašnjoj metropoli Dalmacije i Hercegovine, glavnom gradu švecerskog univerzuma Velike Južne Hrvatske, lokalno su drmali članovi Gradskog odbora HDZ-a, osim Markovića, gradonačelnik Anđelko Gabrić, pa nezaobilazni Marko Bitanga (naravno, Vrdoljakov kum). Hadezeovski je gremij uspio tada zatvoriti «đavolski krug poludebila», kako svjedoči jedan od nevoljnih sudionika tih zbivanja, a u Kazalištu formirala se pak «mini gradska vlada», koja se ne mora starati o problemima, nego samo iznalazi prostor za vlastite šeme…
Ključna je tu firma HBH, koju je Sanader osnovao s Perkovićem i Mirom Brkićem, malim financijskim službenikom iz vinarije «Dalma», koji će im posuditi svoj računovodstveni know-how. Još im je trebala kreditna podrška, a to će dobiti preko Privredne banke. Ondje je direktor bio Anto Kovačev, splitsko-kaštelanski kadar, poslije predsjednik HBOR-a, nacionalne razvojne banke, kojega su istraživali zbog financijske afere Fima Holding, ali mu, čini se, nisu ništa pronašli…
Što su mladići iz HBH iskombinirali? Veličanstvenu ujudurmu – prvo su u privatizaciji kupili poduzeće «Vinogradar» Vis. To su platili sa 2,1 milijuna kuna «stare devizne štednje» (fiktivni novac, ono što se u Americi lijepo kaže – funnymoney). Priznato im je kao ulog od deset milijuna maraka gotovine, pa su stekli upravljačka prava u viškoj poljoprivrednoj zadruzi. Nisu se oni, naravno, namjeravali baviti obradom vinograda, ni slučajno, nego su se tako dokopali golemih zaliha vina – pet milijuna litara Vugave.
Dalje se stvar ovako razvija, ali ne možeš zaključiti tko je to obavio i tko je uzeo novac – nije se to istraživalo, gdje bi se došlo da se svaka takva šema ispituje, mogao bi mirno zatvoriti cijelu državu, jer ne bilo nikoga da upravlja svim tim krasnim javnim poduzećima. Dakle, ”Vugava” je otpremljena u Dicmo, a 51 posto dionica u «Vinogradaru» preuzeo je «Dalmacijavino». U zamjenu za vinčinu, dobili su od «Dalmcijavina» na raspolaganje njihov pogon za proizvodnju žestokih pića u Vrgorcu. Tu se od repe destilirao etilni alkohol, a čim je onamo stigao pravi maher, tehnologa za patvorine, potekla je rijeka krivotvorene »Vecchije», loze, votke i «misnog vina». S deklarcijama «Dalme» mogla se cuga izvoziti u Bosnu, gdje se još nije ratovalo, ali zapravo, ti su papiri omogućili da se, bez plaćanja visokog poreza na alkoholna pića, roba prodaje doma, preko Dicma. Zaradilo se oko dvadeset milijuna marka!
Posao s Bosnom je krenuo, ali je bio sasma druge vrste. S predsjednikom bosanskohrcegovačkog HDZ-a dogovoreno je da one tvrtke gdje su na rukovodećim položajima hrvatski kadrovi, prihvate jugodinare i barirane čekove hrvatske tvrtke, s kojima će, doduše, uskoro moći otirati plemenite zadnjice kad se upute na ćenifu. U zamjenu za bezvrijednu hartiju, iz BiH će uvoziti struju, pa je uz golemu zaradu plasirati HEP-u. No, u strujnom krugu došlo je odmah do kurcšlusa, jer je to područje kontrolirao drugi lik, Nadan Vidošević, ukompan s Zvonimirom «Zvonom» Radićem, koji je Splitu, u najtežim trenucima, za ciglih 12 milijuna maraka pribavio ploveću električnu centralu, koja se usidrila ispred «Dalmacijacementa». Firmu je Nadan uskoro povoljno utrapio Talijanima (no pod strogom paskom Šarinića i samog vrhovnog šefa, koji je mislio da će tim poslom osigurati protekciju talijanskog predsjednika Cossige, koji je zbilja dolazio u državne posjete i kad nitko drugi sa Zapada nije htio). Poslije više nitko nije vidio ni ploveću centralu – otplovila je nekamo, bez traga – a dotle su već bile u opticaju nove Nadanove kombinacije sa Splitskom bankom, Folijaplastom i mnogobrojnim drugim čudesima pretvorbene ekonomije, koje je već nemoguće pratiti, a i nije važno za ovu priču, jer sa Sanaderom nemaju veze, pošto je on u međuvremenu otperjao u Zagreb… Čim je rat završio početkom 1992., Sanader je znao da je kucnuo zadnji čas da napusti Split, jer uska provincija ne dupušta uzlet na visinu njegovih ambicija. Nestrpljenje je tada iskazivao riječima što su ih svi upamtili: «A kad ću, ako ne sad?!»
Kad je Tuđman prvi put došao na Splitsko ljeto, Sanader i Perković dočekali su ga s golemim Vidovićevim platnom u rukama – znali su da stara prznica glumi connoiseura, te da svoju vilu u Nazorovoj puni djelima hrvatskih slikara. No, najveći će kolekcionari postati upravo dva provincijska blefera iz Splita – crni i plavi, obojica strahovito napaljeni i uobraženi, povezani identičnom ambicijom da se dovinu najvišeg u zemlji predsjedničkog položaja koji bi, vistom s visoka brijega Pantovčaka, privremeno zadovoljio njihovu neutaživu samoljubivost.
Tuđman je naposlijetku maknuo Manolića u stranu pa je za premijera doveo Šarinića, a Sanader je preko svoje «dalmatinske linije» uspio isposlovati mjesto ministra znanosti u njegovoj vladi. Do jučer nije mogao postati ni asistent na fakultetu, a sad su ga momentalno instalirali za ministra znanosti! Zbilja se promijenio kontekst, a i ljudi, pa je među ovom bulumentom koju je Tuđman doveo na vlast on zaista bio još i reprezentativan, vertikalno mobilan… Ako je jedan Milas mogao biti «čuvar velikog državnog pečata», ma što to bilo, a picajol iz Ottawe Gojko Šušak ministar obrane, dok su nomenklaturu tvorili likovi poput Božidara Petrača, mladog Ivana Bobetka, Nevena Jurice ili Drage Krpine, znači listom deklasirane građanske pojave, neki od njih notorni alkoholičari i birtijaške prikaze, jedan dr Ivo Sanader tu je izgleda kao svjetska faca pa nitko nije morao znati da je, možda, i on blefer, bankroter iz austrijske provincije, isto takav dešperater, ali prerušen u intelektualca i đentlmena!
I tako, dok si pljesnuo dlanom o dlan, dr Ivo dolazi u Zagreb na ministarsku poziciju u vladi, a kako tu nema stana, a on o sebi ima vrlo vrlo visoko mišljnje, smješta se u hotel InterContinental, gdje će ostati tri mjeseca. Ostavio je odličan dojam na predsjednika, također blefera. Čudesna prilika – u ulozi Kralja Sunca našao se dr. Tuđman koji je doktorirao sa šest razreda osnovne škole i jednogodišnjim vojnim partijskim kursom. Bio je zagorski parveni koji je, živeći u Bogradu u eleviranom, povlaštenom krugu komunističke nomenklature stao iznad svega adorirati građansku formu… A Sanader govori sve te jezike, dok dr. Tuđman ne zna ni jedan, Sanader je visok, naočit, s bogatom velnom koja mu pada na oči, mlad – trideset i osam godina – poletan, vitalan i virilan ali ne na osobito muškobanjast način koji zasićuje atmosferu estrogenom i druge mužjake dovodi do toga da im se nakostriješe dlake na leđima… Tuđman je pak kržljav Zagorac, fizička kukavica, neprijazan i antipatičan momak kojem jedna strana usta visi u sablasni osmijeh. Malo izbuljen, dok govori – krklja. U tom času ima sedamdeset godina. Dakle, on i Ivo morali su se spojiti kao morski pas i pilot-riba koja se vakuumski prilijepi na predatorskog domaćina…
Tu počinje nova faza – Sanaderova vlastita državnička avantura, koja će završiti remetinčkim uzama smještajem u dvokrevetnu ćeliju od 10 četvornih metara. U tu ostavu ne može nagurati 30 tisuća strnica svoje optužnice, s kojom kohabitira u kavezu za ptice koje nisu pjevice. Istodobno, grozno nervira cimera, čestitog tapetara krimosa – njemu je robijaški sudrug koji grozničavo prečitava silne stranice i stalno mrmlja sebi u bradu, nepodnošljivo dosadan… Kakva morbidno fascinantna, luda balkanska priča!