Paskvila o Glasu Koncila (2009.)

Uvodnik Glasa Koncila gdje glavni urednik, Ivan Miklenić, proglašava predsjednika Mesića veleizdajnikom podsjetio me na film Kreške Golika “Tko pjeva, zlo ne misli”. Prevareni muž tu dobaci osujećenom ljubavniku: “Moja žena nije bog zna kaj, al’ vređati je nedam!”

Zaista je neugodno gledati kako državni službenik vrijeđa državnog poglavara, kod kojega visi na plaći. Crkva prima dvije svećeničke nadnice po župi, ali im se to isplaćuje u đuture, kao “lump sum”, da se prikrije činjenica kako rade na teret proračuna, kao vatrogasci ili bilo koja javna služba. Kakvu slobodu mišljenja to ostavlja državnim namještenicima, vulgo popovima, kad se okome na vlast, pa kritici izlože i samoga predsjednika Republike? Očito, ne osjećaju se osujećeni, nisu ničim ograničeni, što je podnošljivo jedino stoga što je od bahatosti crkvene multinacionale vatikanske korporacije, gora samo podržavljena autokefalna crkva, recimo ruska, čije su mitropolite i u komunizmu “Čajkama” vozali kagebeovci.

Pa ipak, od državnog službenika očekivala bi se neka mjera pristojnosti, te polemičke invektive koje nisu prostačke uvrede, jer se tu ne radi o osobi Stipe Mesića, o njegovoj čekinjavoj burduševskoj pojavi, nego o instituciji šefa države. Ali, likove iz “Glasa koncila” to, očito, ni malo ne impresionira. Na stranu i to što je u sporu koji Miklenić na svoj primitivan način pokušava politizirati u kaptolskom dnevniku, Mesić potpuno u pravu. Njegova odluka da svjedoči u Haagu bila je smiona, principjelna, apsolutno na liniji hrvatskih interesa, a ideje ovih propalih desničarskih paragona da se lažima i opstrukcijom suda brani “dignitet Domovinskog rata”, kao da se on svodi na pljačku, pokolj srpskih baba u Medačkom džepu i poslije “Oluje”, pa se sve absolvira “pravednim gnjevom” naroda u ratu s agresorim, najlakše je testirati na drugom istovrsnom slučaju – Bleiburgu, “križnom putu” i retorziji poslije 1945. godine. U oba ova zločina nad civilnim stanovništvom sudjelovao je, uostalom, isti čovjek, kliconoša nacionalističke svinjske gripe – Tuđman je u prvome bio partizanski komesar i naređivao strijeljanja po Zagorju, a u drugome nalogodavac “mekog genocida”, “konačnog rješenja” i “humanog prseljenja” nepoćudnog stanovništva. Čak i to je plagirao je, dakle, od Tita, kojega je na komičan način oponašao, pošto u životu nije zamislio ni ostvario ni jednu originalnu namisao.

Moramo se poput Voltairea boriti za Miklenićevo pravo da na stranicama svog ušljivog popovskog biltena slobodno iskazuje vlastito mišljenje, ali možda imam pravo zahtijevati da se pritom drži građanskog reda, te uvažava pravila prostojnosti prema funkcionarima države koja ga sponzorira, ako i ne treba očekivati da se intelektualno uzdigne na višu razinu načelne rasprave pa stavova izlaže s modikumom duha, duhovitosti ili stila. Miklenićevo medijsko popovanje otkriva, naime, da je on pripadnik katoličkog “Start Treka – sljedeće generacije”, čija je posada sastavljena od samih jokela i tipova iz malih, zabitih provincijskih gnijezda, koji su se slabo školovali na slabim domaćim školama, pa nikad nisu pripadali intelektualnim elitama rimske crkve. Nema tu poštenog teologa, nitko nije napisao kakvu važniju knjigu, jedino fratri publiciraju svoje pabirke, a najveći crkveni pisac u Hrvata je dr. Miroslav Wolf, profesor na jejlskom Divinityju, naravno, protestant, baptist. Suvremena crkvena arhitektura najbolje ocrtava duhovnu pustoš Crkve – no Boris Podrecca žalio mi se da je takvo stanje posvuda, još i gore kod braće pravoslavaca, te da je jedini čovjek s kojim možeš razgovarati o nekoj ozbiljnoj, modernoj sakralnoj arhitekturu milanski nadbiskup, jedan pravi patricij, veliki gospodin bogate naobrazbe.

  • Don Živko Kustić služio je vojsku u JNA (prvi u gronjem redu lijevo) i zatim srušio komunizam

Don Žvko Kustić pisao je desecima godina u “Glasu koncila” kao “Don Jure”, podražavajući način seoskog župnika, nekog našeg Don Camilla, ali Don Živko je intelektualac, koji se pretvarao da je seoski mudrijaš, dok je Miklenić seoski mudrijaš koji se našao u poziciji da izigrava intelektualca, novinskog esejista i uvodničara… Prosto ti dođe da mu kažeš – daj meni da ti ja napišem pošteni klerikalistički tekst protiv Stipe, ne mogu gledati kako se nečovječno mučiš sa stvarima kojima zbilja nisi dorastao! Zašto, uostalom, nisu na vrijeme poslali dva-tri klinca da se obrzuju negdje u inozemstvu, ako ne u “L’Osservatore”, koji je dosadan kao “Delegatski Vjesnik”, a ono barem u pariški “La Crox”, koji nije tako desno orijentiran – ali toliko reakcionarno novine poput “Glasa Koncila” teško ćeš negdje naći bliže od Teherana… Bio bi dobar bilo koji američki katolički list, primjerice ”The Catholic Sun” iz Phoenixa, izvanredan tabloid – po ugledu na nj svoje su mrtvačke zagrebačke novine mogli dići iz mrtvih i bez Isusovih čuda!

S valjanim Miklenićem radio sam na posebnom izdanju posvećenom prvoj papinoj posjeti Hrvatskoj. Pripremali smo ga u kooperaciji “Globusa” i “Koncila” – morali smo ih uzeti u kompu na inzistiranje Hrvoja Petrača, honorarnog konkvistadora ovlaštenog od Kaptola za sve komercijalne aktivnosti u operaciji Woytilina ukazanja. Miklenić bi samo preletio tekstove, dao neke beznačajne primjedbe, a ja sam publikaciju prelomio pa smo je frknuli u 70.000 primjeraka. Lijep posao. Da je to Miklenić sam morao napraviti, izdanje bi bilo sramotno kao i sam “Glas koncila”, nekoć važan list koji se, u komunizmu, prodavao na kioscima u nakladi od 110.000 primjeraka, dok se sad dijeli po crkvama. Dobro, promijenile su se okolnosti – bilo je to subverzivno antirežimsko glasilo, a izdavač – Katolička crkva, imala je svoju agendu, politiku, misiju i viziju, koju je u velikoj mjeri uobličavao upravo don Živko Kustić. Kasnije kolumnist “Globusa” (inače kum moje kćeri) i jedan od najzanimljivijih ljudi koje sam susreo u profesionalnoj karijeri, u nizu intervjua što ih je dao Darku Hudelistu, objasnio je master-plan rušenja komunizma što ga je, osamdesetih, poslije kraha “hrvatskog proljeća”, zacrtala Crkva – as Kustić je bio glavni arhitekt toga projekta. Nizom velikih marijanskih okupljanja koja su prerasla u svenarodne demonstracije, te živom aktivnošću u svim područjima javnog životu, rušili su režimsku ortodoksiji, pripremajući alternativu.

Nema sumnje da su kaptolski operativci pomogli u lansiranju Tuđmana u Kanadu – nije ni Udba mogla sve sama – a ondje je njegov luburićvski program pomirenja svih ekstremnih Hrvata trebao dobiti materijalnu podršku, s tim da su posjet omogućili ljudi iz komunističke nomenklature koji su u na vrijeme promijenili stranu. Iz toga se vidi da je “Glas koncila” zapravo bio na onoj pretkoncilskoj, pijevskoj političkoj liniji, koja je kao vrhunski cilj imala antikomunistički angažman. Pio XII dao je skloniti Pavelića u sv. Jeronim, a poslije u Argentinu, a uz njega, francuske i slovačke fašističke kolaborante. Pod Piom – najvećim papom-državnikom u povijesti moderne Katoličke crkve – prefekt sv. Oficija (vatikanske vlade) postao je kardinal Šeper, zagrebački biskup koadjutor u doba Stepinčeva zatočnja u rodnom mjestu. Samo je mjesni župnik, Krašičanin Franjo Kuharić, imao pristup interniranom krdinalu. Stepinac – Šeper – Kuharić, to je bila udarna antikomunistička trojka, a vatikanski prefekt najzaslužniji je za blaženištvo Ivana Merza, predratnog katoličkog “križara”, osnivača “pokreta krunice”, što je poslije rata, dok su “štakorskim kanalima” izvačili ustaške funkcionere u Italiju, prerastao u gerilsku organizaciju koja je vodila oružanu borbu s ekipom OZN-e. Nju su pak sačinjavali pedeset i petorica elitnih operativaca koje je navodno vodio – Budo Lončar, današnji savjetnik predsjednika Mesića kojega kritizira Miklenić. To su, dakle, zbilja stari računi!

Kustić, Mesić i fra Duka… Tranzicijska ekipa.

A gdje je tu Koncil, u tom “Glasu Koncila”? Nema ni K od Koncila – koncilski koncilijantni ljudi bili su ovdje članovi uredništva zagrebačke “Kršćanske sadašnjosti” na čelu s dr. Josipom Turčinovićem, kojega je Šeper manje-više smatrao Udbinom krticom. Od cijele te sjajne ekipe živ je samo kulturni, produhovljeni, umni bibličar dr. Adalbert Rebić. Prema njemu i Turčinoviću Miklenić je katolički Marinko Božić. Uskogrdost takvih neobrazovanih dogmata otjerala je iz Crkve sve intelektualce – čak i onog lažnosvetačkog Pilsela, koji je kao franjevac izdržao godinu dana u Mato Grossu među Indijancima. Kod kuće u Buones Airesu posjećivao ih je sam dr. Ante Pavelić. Drago mu je sjedio u krilu, ali kad je došao u Hrvatsku u najtežim trenucima Domovinskog rata, Kaptol i njihovi prijatelji poput Petrača i sličnih likova s kojima su ušli u kreditne, poslovne i političke aranžmane (zbog kojih će ležati u čistilištu pa ispaštati zbog sudioništva u oružanoj simoniji), uspjeli su ga istjerati na ljevicu i – među protestante. S Miklenićem bi i sv. Toma Akvinski izgubio strpljenje.