Piše: Denis Kuljiš
Napadi na Plenkovićevu vladu nižu se logičnim slijedom – nije to slučajni niz afera koje su u novinama osvanule otprilike u isto vrijeme… Usmjereni su na glavna uporišta njene političke arhitekture.
Tri su glavna stupa na koje se kabinet oslanja. Prvi je Zdravko Marić, ministar financija koje vodi odgovornu fiskalnu politiku, smanjuje dug i kamatu na kredite. Kroti neman budžetske potrošnje, ali od nje zavisi cijeli hrvatski partijsko-klijentilistički državni sustav, pa se u to ne može radikalno. S obzirom na povoljne okolnosti u europskom okruženju, uspjelo se ostvariti oko 3% rasta, što nije naročito, ako se usporedi s rumunjskih 7% u 2017. godini! Nastavi li tim tempom, Rumunjska će do 2025. udvostručiti ekonomiju, pa će imati dvostruko veći nacionalni dohodak od cijele bivše Jugoslavije promatrane skupa, od Slovenije do Makedonije. Ako se tako gleda, ispada da je Ceausescu ostavio bolje zasade od Tita – ali to je druga priča…
Marića su pokušavali rušiti na ”Agrokoru”, ali to nije uspjelo i nije bilo zaista opasno, jer je napad izvela opozicija, koja je posve nemoćna. Sačinjavaju je tri slabe grupacije (SDP, Most i Živi zid) koje će tek na sljedećim izborima (bilo kakvim) demonstrirati pravu snagu. Sve scenarije raspleta politike na parlamentarnoj opozicijskoj sceni, koji će tada uslijediti, ne isplati se ni razmatrati – ima previše varijabli, pa bi tu mogla nešto vidjeti jedno slijepa proročica Baba Vanga, koja je otvorila stranicu na internetu, iako je umrla prije 22 godine.
Nedavni nepad na ministra obrane bio je puno opasniji. Prvu, ima tu puno štofa, drugo, umirovljeni general DamirKrstičević je ključni oslonac za Plenkovićevu vladu pretežno činovničkog profila s upitnim legitimitetom na desnici. Vanstranačka, haespeovska desnica kojoj se priključio Zlatko Hasanbegović kad je otpao iz vlade i izašao iz stranke, nije bitna – puno je važnija braniteljska terenska operativa koja drži HDZ u provinciji, te dvije frakcije u njenoj institucionalnoj matici. Jednu sačinjavaju slavonski, a drugu dalmatinski Hercegovce. HDZ je dvokrilac, s oba krila na istoj strani trupa. Putnici u tom zrakoplovu (da metaforu još oipteretimo možda i preko granica njenog elasticiteta) pretežno su mejnstrim Hrvati pitomije zavičajnosti, umjereni domoljubni nacionalisti koji bi, da ih tako nešto pitaju, ponovili čuvenu dosjetku iz lažne ankete nekadašnjeg kultnog zagrebačkog Radija 101: ”Nacionalisti? Pa to su oni koji mrze Srbe više nego kaj bi bilo normalno!” Otkako je rat završen, Srbi nisu toliko bitni kao pozicije na klijentelističkoj lijani. Tu ti više ne smetaju Srbi, nego Hrvati. Hercegovački džihad na desnici ipak se nastavlja nesmanjenom žestinom.
Zašto je Krstičević tu bitan? On je ratni heroj, zapovjednik 4. gardijske brigade, najelitnije osim 1. gardijske, dobro povezan s tuđmanovskim generalskim zborom, s kojima je umirovljen kad je Stipe Mesić odlučio da svima da cipelu. Nedavno je u Ministarstvo obrane Krstičević doveo kao savjetnika Antu Gotovinu, s kojim se kao džokerom u politici služio i bivši premijer Zoran Milanović. Plenkovića po birtijama gdje se okupljaju hadezeovske stranačke mase, sumnjiče za ”domoljubni deficit”, budući da je za vrijeme rata izmaknuo pozivu za vojsku, zajhvaljujući liječničkom nalazu, dok mu je majka bila ”vojna lekarka” (kako je to u kampanji formulirao Milanović, pa ga je koštalo, jer su od njega očekivali drukčiju retoriku). Sam Milanović također nije služio nego je upisao magisterij na pravu, a s bogomdanom iskrenošću koja također obilježava djecu i luđake, rekao je: ”Rat su, budimo iskreni, vodili dečki iz siromašnih familija, koji se nisu uspjeli izvući.”
Krstičević je za vladu bitan, a napad na nj nije bilo teško pokrenuti, pogotovo ako rasppolažeš informacijama, uključujući one povjerljive.
Prvo se kroz kuloare stala širiti vijest da je kupovina aviona F-16 Barak (”Munja”) dogovorena prigodom susreta s izraelskim ministrom obrane, ujedno zamjenikom premijera Avigdorom Libermanom, kojega izraelski liberalni autori proglašavaju ”judeo-fašistom”. Avigdor (po rođenju Jevet Ljvovič) Liberman šef je stranke Yisrael Beiteinu koja drži vladinu koaliciju u Knesetu, a oslanja se na dva milijuna naturaliziranih Rusa, s kojima se i on sam iz Moldavije uselio u Izrael. Povezan je s desničarskim oligarsima koji imaju veliku ulogu u vojnoj industriji, a ključnu u izvozu oružja.
Poslije toga, izašla je informacija da je firma u kojoj je Krstičević radio kao direktor, otvorila tvrku-kći za servisiranje aviona (to zapravo znači – ugovaranje servisa). U strukturi deala za 12 aviona F-16 kupovna cijena je oko pola milijarde dolara, a održavanje isto toliko. Odmah se moglo spekulirati o konfliktu interesa, a takav kompromata ima najveći utjecaj na političku i opću javnost. U stvari, posao s izraelskim F-16 duboko je problematičan zbog drugih, još važnijih pitanja.
F-16 Barak nije standardna NATO-oprema, jer su ga Izraelci adaptirali pregradnjom američkog modela F-16 C/D iz 1984. godine, što znači da se ne može koristiti u savezničkim operacijama u Europi, gdje se logistika integrira (neće izraelski inženjeri održavati hrvatske avione ako su smjenski bazirani u, primjerice, Litvi). Zašto, dakle, izraelski avioni, kad polovne, NATO-standradne, bolje i novije, prodaju dešperatni Grci?
- Grčki F-16 C Block 52+, puno noviji od izraelske nadogradnje ”Barak II” koja se izvodila na platformu starioje verzije Block 40. iz 1988. godine. Na demonstraciji u češkoj bazi Mošnov, doletio je s Krete, gdje je u sastavu 115. puka Hellenic Air Force.
Očito promašen posao s izraelskom obrambenom industrijom, pokušalo se podbočiti kroz uobičajene PR-kanale viješću da će Hrvatska, kupi li izraelske F-16, steći mnogobrojne benefite i ući u napredne izraelske istraživačke programe. Primjerice, ovdje će se otvoriti vojno-komercijalni Cyber security cenatar. To je opet nešto izvan NATO-a i EU što, zapravo, ne dolazi u obzir, pogotovo kad znaš koliko su izraelske firme povezane s ruskim poslovnim interesima, pa bi obrana od cyber-napada imala tu slabost da će je sukreirati oni koji ih izvode. Nadalje, priopćeno je, Izrael će ulagati u hrvatske kapacitete proizvodnje brodova. Kakvih? Brodogradilišta komercijalnih brodova zatvaraju se i u Koreji, pa se ovo, bit će, odnosi na opremanje ratnih brodova izraelskim marinskim oružanim sustavima. Hrvatska ne treba ratnu mornaricu i nema gdje izvoziti ratne brodove. To sve zvuči kao (kriminalna) fantazija. Ulagat će se, također, u ”razvoj tehnologije borbe protiv dronova”. Hrvatska još nema ni izviđačke dronove, a i ne trebaju joj, jer je pribavila američke izviđačke helikoptere ”Kiowa”. Nema ih tko održavati, niti su obučene posade, pa leti samo dio te eskadrile koja je kao vojna pomoć od Sjedinjenih Država dobivena besplatno.
Hrvatska je dio NATO-a i mora se oslanjati na američke i natovske tehničke i vojne strukture, a sve drugo je avanturizam bez ikakva pokrića u dokumentima o razvoju i akviziciji naoružanja za MORH. Budući da su Amerikanci i službeno protrestirali, bilo je lako napasti ovu odluku i samoga Krstičevića s više strana. Ali, napad nije došao iz vlade, stranke ili opozicije, nego, očito, iz institucije koja s njim dijeli nadležnost nad vojskom, a to je predsjedništvo. Sukob je počeo još davno, kad je predsjednica KGK napala Krstičevića oko sasvim druge stvari. Tada je on dao ostavku, koju Plenković, međutim, iz svojih političkih obzira nije nipošto mogao prihvatiti. Borba se nastavlja…
Treći stup-potporanj sadašnje Vlade je Martina Dalić, ministrica ekonomije. Ona je imenovala povjerenika koji treba sanirati ”Agrokor”. Ako ta akcija propadne i pretvori se u neki strašni debakl, srušit će vladu, a već je i pokušaj da je uklone za Plenkovića smrtna opasnost. On nema nikoga tko bi je u vladi mogao zamijeniti, a da dovede nekog novog, uzdrmalo bi ga, her bi promijenilo unutarstranačku ravnotežu snaga. Dalićka je nominalno liberal i tehnokrat, bez obzira kako bi se mogli okarakterizirati njeni potezi i politike koje provodi kao potpredsjednica za gospodarstvo. U najmanju ruku, ozbiljna je protuteža ministru za hadezeovski politički klijentelizam i patranožu, Goranu Mariću, koji upravlja državnim resorom i provodi sva imenovanja u državnim poduzećima, koje ne namjerava privatizirati. Plenković je s njim otvorio front – Vlada namjerava javna poduzeća povjeriti resornim ministrima u čije sektore spadaju, što znači da će se anonimna stranačka moć u ministarstvu Gorana Marića ozbiljno smanjiti – ako ta operacija uspije. Treba to tek provesti, i to u času dok se nižu napadi na sve Plenkovićeve najosjetljivije točke. A političke operacije takve magnitude mogu se voditi jedino s mjesta gdje raspolažu informacijama iz ekonomskih i obavještajnih izvora, te imaju kontakt s ključnim izdavačima medija. Uostalom, kako cijele godine neće biti nikakvih izbora, da bi u sljedeće dvije uslijedile – četiri izborne utakmice, nije očit povod. Zašto se to poduzima upravo sad, a ne kasnije?
Kao što kaže James Bond, agent 007, ”Ako se nešto dogodi jednom, to je slučaj, ako se dogodi dvaput, to je koincidencija, ali ako se dogodi i treći put – to je akcija neprijatelja.” Treći i najvažniji, skriveni problem interesni je sukob oko gradnje LNG-terminala na Krku.
Američka diplomacija zagovara izgradnju velikog LNG-terminala u grčkoj Trakiji i dvostruko manjeg u Omišlju, što će promijeniti opskrbne tokove na Balkanu. U skladu s tim, Europska unija odobrila je Hrvatskoj 112 milijuna eura bespovratnog kredita za izgradnju jadranskog čvora. To treba promatrati u općem kontektu: Poljska je upravo objavila da od 2020. potpuno obustavlja nabavu ruskog plina. Napravili su ugovor s Norveškom i Katarom i plin će uvoziti stlačen preko baltičke plutajuće LNG-platforme (to je nova tehnologija ekstravisoke kompresije kakva će se primijeniti i na jadransku). Kad se svi terminali povežu cijevima plinovoda, postići će se neovisnost opskrbe srednjoeuropskih zemalja uključujuću Ukrajinu i energija više neće biti sredstvo dominacije u regiji. Naravno, ruski interes i interesi njegovih distrubutera, kao i ljudi koji su s njima povezani u političkoj sferi, time su ugroženi.
LNG na Krku nije se mogao graditi dok je Ivan Vrdoljak bio ministar u Milanovićevoj koalicionoj vladi, te u parlamentu raspolagao s najmanje petnaest ruku, ali sad je njegova pozicija sasvim drukčija, jer je stranku pocijepao, a oni koji su mu ostali, teško bi se odlučili da odu u opoziciju dok HNS, prema istraživanjima biračkog tijela, uživa oko jedan posto podrške. Zato je Plenković bez krzmanja naredio da se do 1. maja završe sve pripreme, ishode dozvole, i započne s gradnjom na zemljištu u Omišlju koje će Vlada uredbom izuzeti privatnom vlasniku, a to je donedavno bio čuveni Robert Ježić, krunski svjedok u procesima koji su se vodili u doba predsjednika Josipovića i premijera Milanovića.
Čim je ova Plenkovićeva akcija počela, Ježić je DIOKI prodao austrijskoj firmi sa sjedištem u Luksemburgu, gdje je glavna baza za sav onaj ruski kapital koji je u međuvremenu morao napustiti Švicarsku i Cipar. Novi vlasnici ugašene krčke petrokemije, objavili su da u pogonu DIOKI namjeravju ”iznova pokrenuti proizvodnju sirovine za proizvodnju plastike”, ali nisu mogli objasniti kako će za tri mjeseca izraditi studiju utjecaja na okoliš koji bi bio ugrožen prijevozom tisuća tona visokotksičnih supstancija. Taj se manevar stoga učinio prilično deplasiranim pa se pristupilo političkim akcijama destabilizacije vlade, što je lakše pokrenuti, a pripreme obično traju koliko je potrebno da ”Audijem” stigneš s Pantovčaka u restoran ”Vinodol” u centru Zagreba.
No, problem je što se ne vidi da bi te političke akcije mogle ozbiljno destabilizirati vladu. Kupovina lovačkih aviona je na čekanju, Dalićka je skupa s izvanrednim povjerenikom za ”Agrokor” preživjela saborsku raspravu, a oko ovih energetskih pitanja teško će biti stvoriti kritičnu masu otpora. Pokušat će se preko riječke županije koju još drži SDP. Na ovome može dobiti podršku nekolicine sporomislećih kadrova iz Mosta, a onda, kad se ta sva sredstva iscrpe, ostaje da se iz topa ispali eco-warrior Vjeran Piršić, koji je već zatražio ”veću transparentnost” oko projekta gradnje LNG-terminala. Ulična rezerva, ”Živi zid”, koji uživa veliku potporu ruskih ino-medija poput ”Sputnjika”, neće se umiješati da spašava od deložacije Ježića, tajkuna ozloglašivanog prilikom preuzimanja ”Novog lista” i drugih njegovik akcija koje su, kako se činilo, trebale koristiti Sanaderu, protiv kojega je naposlijetku on sam svjedočio na sudu…
Zašto vladu napadaju ljudi koje, po svemu sudeći, koordiniraju s Pantovčaka?
Ondje su se, kao i devedesetih, opet okupili Hecegovci, puni ideja o tome kako preurediti Bosnu, kako nanovo uspostaviti hrvatsku neovisnost u vanjskopolitičkom kontekstu i uvesti domoljubnu dirigiranu ekonomiju baziranu na državnom vlasništvu. U jednom trenutku činilo se da bi država mogla izdržati i bez tolikog zalaganja Hercegovaca i Rusa, ali politika je vražja stvar i na Balkanu uvijek riskiraš da sve završi kao u eksploatacijskim filmovima, povratkom zombija i oživljavanjem vampira.