Piše: Denis Kuljiš
Ako Bošnjaci na idućim izborima doista izaberu Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva BiH, a ne vidi se nikakav način da se to izbjegne, ta država će još dublje utonuti u krizu identiteta i otprilike milijun i pol stanovnika od okupno oko tri i pol milijuna, priželjkivat će njen raspad, do kojega neće doći, zbog premoći međunarodne zajednice koja opstanak te poratne tampon-države garantira.
Ovaj tekst o potrebama i mogućnostima preustroja Bosne i Hercegovine priložio sam kao referat na konferenciji koju je još 2015. u Banja Luci priredio moj pokojni prijatelj Željko Kopanja, izdavač ”Nezavisnih novina”, uz sudjelovanje mnogih vodećih političkih lidera iz BiH i iz regije, Visokog predstavnika međunarodne zajednice i kompletnog diplomatskog zbora. Po običaju, nije bilo nikoga iz Sarajeva. Za njih je, kao i za mnoge Hrvate u Hrvatskoj, Republika Srpska jedna neprirodna tvorba, posljedica rata, a ne posljedica mira koji je sporazumom u Daytonu vrlo uspješno uveden točno 20 godina ranije, pa je u tom povodu konferencija bila i održana. Taj revizionizam najveći je problem BiH, jer su u međuvremenu mnoge tekovine toga ”ustava” dokinute, pa se vodi politička borba ne oko njegova usavršavanja, nego potpune negacije ili pak, s druge strane, očuvanja onoga što je tim dokumentom postignuto.
Mislim da tekst ima i danas smisla, a do prijedloga i rješenja koja se tu obrazlažu, došao sam nakon više razgovora s Ivan Šušnjarom, urednikom najvažnijeg hrvatskog medija u BiH, e-novina ”Poskok.info”. Zamisao je radikalna, utemeljena na predodžbama koje sam stekao radeći u Bosni kao strani konzultant i novinar točno 14 godina. Ne osniva se na realnim političkim procesima, ne vidim tko bi ovako nešto proveo, ali u idealnom virtualitetu, i dalje mi se čini da u toj ideji sve štima…
20 godina Daytona
Otklonimo li političku mitologiju i primijenimo heuristički, inženjerski pristup pa Bosnu i Hercegovinu promotrimo kao realni politički mehanizam, mašinu koja vozi, ali troši previše goriva i stvara nepodnošljivu buku, zaključit ćemo odmah kako je – na teoretskom planu – treba rastaviti na sastavne dijelove i opet sastaviti kao funkcionalnu cjelinu.
Prvo je potrebno dekonstruirati narativ koji se zasniva na ocjeni da je ”Daytonski sporazum uzrok neuspjeha bosanskohercegovačkog društva”. Nije. Mir u Daytonu donio je mir u Bosnu. Omogućio je legalnu okupaciju zemlje, razoružanje domaćih beligerenata i sudske sankcije protiv mnogih krivaca za ratne zločine. To etičko čišćenje, proces poput denacifikacije, proveden je prilično solidno – ne tako dobro kao u Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata, ali puno bolje nego u Austriji. Postdjetonski aranžman omogućio je zatim obnovu civilnog života i ekonomsku tranziciju – ne osobito radikalnu, lošiju od, recimo, slovenske, ništa bolju od srpske. Mirnodopsko razdoblje i golemi angažman međunarodne zajednice u pružanju financijske pomoći osigurali su elementarnu društvenu stabilnost. Nije to država blagostanja, ali nije ni zajednica bijede. Došlo je do obnove interkomunalnih relacija. U ekonomiji, kulturi, svakodnevnom životu vidi se – društvo je reintegrirano, slobodno se krećeš i možeš posvuda raditi. Bolje to ide nego na Cipru, koji je ipak ušao u Europsku uniju, bolje nego na Kosovu, gdje je međunarodna zajednica primijenila drukčiji pristup. Bolje nego u Makedoniji gdje svjedočimo uzajamnom aparthajdu. Na političkoj sceni, u Bosni i Hercegovini artikulirale su se stranke koje mogu upravljati onim javnim poslovima koje su im prepušteni. Ni jedna se ne mobilizira za rat, sve programski zastupaju suživot i potrebu da se napredak ostvari kroz ekonomski razvoj. Odakle onda nezadovoljstvo, čemu fatalistički pogled na mogućnost unapređenja državnog ustroja?
Nesumnjivim uspjesima koje uočavamo prilikom inventure na dvadesetu godišnjicu potpisivnja Daytonskog sporazuma, stvorena je osnova za sljedeću fazu političkog razvoja Bosne i Hercegovine. Nema nikakve prepreke da se mirno, u punoj intelektualnoj slobodi javne diskusije, razmatra kako bi državu trebalo preformatirati. Pritom je važno odrediti krajnji cilj kao i etapne ciljeve, ali i oko toga zapravo već postoji široki konsenzus. Bosna i Hercegovina mora se preurediti na takav način da uđe u proces europskih integracija. To misle gotovo svi, odnosno, 74% stanovnika koji po zadnjim istraživanjima zagovaraju pristup Europskoj uniji. Što znači da država mora prethodno stupiti u NATO-u, jer je to jasan politički preduvjet, osobito za zemlju u kojoj polovicu stanovništva sačinjavaju muslimani.
Ne postoji ni jedan ”povijesni format” kojem bi se Bosna i Hercegovina umjesto toga mogla vratiti. Historijska razdoblja njenog mitskog ”tolerantnog jedinstva”, bili su konsocijacijski aranžmani. Jedan zasnovan na turskom milijetskom sustavu i zatim na arhitekturi austrougarskih ”krunovina”. Bosna je spadala pod austrijsku, cislajtanijsku ”feudalnu” komponentu carstva, a ne u liberalno-nacionalističku komponentu ugarsko-hrvatske pod-države utemeljene na jednom malo arhaičnom poimanju nacionalizma bez buržoazije. Drugi sličan aranžman ostvaren je u kompliciranoj državi druga Tita koji je, u velikoj mjeri, preuzeo habsburški model. On je prvo osnovao federaciju ”neetaržiranih” nacija. Zato je u jajačkom grbu bilo pet baklji koje su predstavljale pet naroda. Zatim se s pet prešlo na šest, ali to je bila fundamentalna promjena – SFRJ više nije bila državna zajednica naroda, poput partnera s idealnim suvlasničkim udjelima u nekom poduzeću, nego federacija teritorijaliziranih satrapija, koje su sve počivale na unutarnjem nacionalnom balansu. Hrvati su u Hrvatskoj dobili Srbe, Srbi u Srbiji Albance i Mađare, a Crnogorci skupa s Bokom Bokelje, Hrvate i katolike. Jedino Slovenci nisu imali autonomnu pokrajinu ili subalterne nacije, jer je propao pokušaj aneksije Furlanije/Julijske Krajine i njenih Talijana. S Trstom i tim manjinskim, kvalitetnijim pučanstvom i Slovenci bi bili upravo u onakvom zavisnom položaju u kakvom je Tito nastojao, poput Habsburgovaca, držati sve većinske akcionare svog neobičnog imperija. U Bosni, naravno, uspostavljeni su Bošnjaci, koji su kao i sve ostale balkanske nacije zapravo postali nacijom još u Austro-Ugarskoj. Ona im je dala identitet, stvorila njihove moderne nacionalne intitucije, izmislila kulturu i jezik – učinila je to isto i za Hrvate, Srbe, ali i Čehe i Mađare. U svojoj republici, Bošnjaci su kohabitirali s Hrvatima i Srbima u savršenom populacijskom balansu. Milijet je zamijenjen ”nacionalnim ključem”. Nije došlo do stapanja nacija, ali je uspostavljen pomoćni, jugoslavenski identitet, što je više bila (i ostala do danas) ideologija vladajuće klase koja se u međuvremenu u Bosni i Hercegovini balkanizirala pa pretvorila u jednu sarajevsku kastu.
Da se započne nova politička runda u Bosni i Hercegovini, potrebno je zaobići, ignorirati ili ukloniti sve one političke hijerarhe i birokrate koji ne vide mogućnost da se sadašnje savršeno nesavršeno stanje unaprijedi ili promijeni.
Pritom više ne treba vagati koliko je neki od prijedloga prihvatljiv potrošenim političkim elitama, jer je politički legitimitet zastupnika političkih opcija i stranaka vrlo labav. Ne zasniva se na lokalnoj ekonomiji, nego na kapacitetu da primanje međunarodne pomoći uvjetuju remetilačkim kapcitetom. I zato ono što je prihvatljivo javnosti, ono što može mobilizirati političke skupine, a to danas nije teško ostvariti preko društvenih mreža izvan aparata i klasične političke operative – smjesta zadobiva političku težinu. Pogledajmo samo hrvatski primjer i brz uspon koalicije Most. Postedejtonski lokalni režimi nemaju dubok korijen. Ukratko, kako bi otprilike rekao Grumf iz Alana Forda: tko vrijedi leti, tko ne vrijedi – ne leti. A kakva kombinacija tu može uzletjeti? Što bi danas bilo najpoželjnije, najzanimljivije, najprivlačnije bosanskohercegovačkom – da ne kažem – narodu? Radi jednostavnosti, sve ću ih nazivati Bosancima, bili oni Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, a ispravnu etiketu cijelom paketu nalijepit ću na kraju…
Ljudi žele dokumente – pasoše Europske unije, ili nešto najsličnije tome, status, dakle, koji će im omogućiti da slobodno prelaze današnje i sutrašnje (tvrde) šengenske granice. Hrvati u BiH to već imaju, ali tek kad se formalno odreknu zavičaja. Za ostale, nužno je bezuvjetno ubrzati pristup Europskoj uniji. Da se to postigne, ljudi – Bosanci – bit će spremni, mislim, sve drugo žrtvovati. Ne svi – oni stari, koji su izgubili nadu, koji sjede po kafanama, čibuče, kahvenišu i čitaju zaraćene novine, oni će biti protiv svega, oni ne idu nigdje, tek žele biti klijenti svoje, lokalne ili nacionalne paradržave. No, sva radna i poduzetna populacija, mladi, želi ne manje od onoga što će sutra dobiti Srbi u Srbiji, Crnogorci i svi ostali koji su se ukrcali na europski sporovoz.
Da se Bosna i Hercegovina preformatira u državu koja tehnički može ostvariti prijem u Uniju, mora postati ”nacija”, država koja bez obzira na narodnosne komponente, ostvaruje tehnički suverenitet na cijelom teritoriju. Jedini praktičan model koji nam stoji na raspolaganju za takav aranžman je – federacija. Konsocijacijski arnžmani poput onoga u Izraelu, gdje su nepomirljiva ”društva” nesavladivih religijskih razlika integrirana u jedinstvenu državu, moguća su samo na osnovi jedinstva ugrožene rase. Ne treba izmišljati toplu vodu. Dakle – federacija.
Federacija se sastoji od republika, zvali ih mi kako hoćemo. Republike su teritorijalizirane, nisu to fiktivne zajednice naroda u prostornom diskontinuitetu. U svakoj republici, općim pravom glasa, biraju se predstavnici republičkog parlamenta i zastupnici u saveznom parlamentu po principu ”jedan čovjek – jedan glas”. Tako se bira i predsjednik savezne države, koji može biti pripadnik bilo kojeg naroda – može biti i Japanac, poput bivšeg predsjednik Perua, ili Nijemac, poput sadašnjeg predsjednika Rumunjske. Priliku imaju svi građani – Židovi, Romi, Crnogorci, a ne samo pripadnici ”državotvornih” naroda. Zaista nema razloga da, bez obzira na urođenu tvrdoglavost, Balkanci u primjeni demokratskih načela zaostanu za andskim i transilvanskim nekoć najzaostalijim državama…
Ukratko – tri republike, a ne tri entiteta, te Savezna Republika Bosna i Hercegovina koja se, naravno, onda više ne bi mogla tako zvati, nego bi morala postati – Savezna Republika Bosna, Srpska i Hercegovina (SR BSH) što sasvim dobro zvuči, gotovo kao neki uspješan košarkaški klub, a zvali bi je kolokvijalno, kao i do sad – Bosna. Zašto bi Srbi morali živjeti u državi koja ne spominje jedino njihovu narodnost ili teritorij, samo zato što se toga nisu sjetili na Berlinskom kongresu kad su spajali bosanski pašaluk i hercegovački sandžak u novu zemlju koja je, u nacrtu, već postojala u doba turskih tanzimatskih reformi. Na ovim prostorima imamo iskustvo života u federacijama, i ono nipošto nije u cjelosti negativno. Federalni aranžamni propadali su jer se nisu na vrijeme demokratizirali, ili stoga što se prilikom njihova stvaranja nije vodilo računa o svim narodima – kao što je bio slučaj, recimo, s Jugoslavijom princa Pavla, koji je sporazumom s Vladkom Mačekom, riješio hrvatsko pitanje, a otvorio bošnjačko, albansko i makedonsko…
Samo takva, ”čista” federacija može lako ući u Europsku Uniju, koja se sastoji od nacionalnih država komponiranih s više ili manje gibljivosti, ”federiranja” autonomija i teritorijalizacija dovršenih ili nedovršenih nacija.
Za sudstvo, školstvo, zdravstvo i javnu sigurnost te sve ostale društvene i kulturne funkcije nadležne su republike, a za opće standarde, vojsku i ekonomiju – savezni parlament. Republički konsenzus traži se na svim ključnim pitanjima (nacionalna politika, obrana, energetika…) i on bi se, kao i dosad, ostvarivao u Vijeću naroda, gornjem domu parlamenta, Senatu… Predsjednik je – jedan, a ne ovaj polukomični transnacionalni Kerber. Pokušajte sad u glavi modelirati tko bi imao šanse da ovoga časa dobije izbore prostom većinom glasova. Možda bi bilo bolje da se izbjegne drugi izborni krug (First-past-the-post sustav). Jedna izborna ”ratna igra” organizirana na nekom fakultetu političkih znanosti, mogla bi dati zanimljiva predviđanja… Ja bih tu novac stavio na kandidata koji ranije nije sudjelovao u političkom životu i ima kapacitet da se svidi mnogima. Lakše bi pobijedio kandidat koji se ne oslanja isključivo na divizivne nacionalističke slogane.
Nova Bosna i Hercegovina s integriranom Srpskom u svom nazivu, postala bi regulirano građansko društvo (”normalna država”), a politički život i vlast u zajednici ostali bi na lokalnom (”srednjem”) nivou, što odgovara potrebama iz stvarnosti. Republičkim ustrojem te bi teritorijalizacije izgubile isključivo etnički karakter, primjereniji plemenskom društvu. Upravljanje općim ekonomskim funkcijama zemlje postaje profesionalna i pragmatična djelatnost koja može okupiti raznolike stranke s demokratskim legitimitetom. I, što je najvažnije – država poprima euopski format. Ovako rekomponirana, Dejtonija bi mogla potrajati još dvadeset godina. Upravo onoliko koliko je potrebno da je usiše i integrira europsko društvo buduće kontinentalne unije, kakav god oblik Unija do tada poprimi.
Daytonski sporazum ostvario je sva očekivanja u prvom dvadesetogodišnjem razdoblju, a sad u istom okviru, pod međunarodnim pokroviteljstvom, treba definirati viziju za drugu fazu procesa, koja će kao cilj odabrati potpunu političku emancipaciju, stvarnu nezavisnost te države, ali, naravno, u sklopu Europske unije.