Piše: Fjodor M. Dostojevski i Denis Kuljiš
Fjodor M. Dostojevski (1878)
Uzgred, reći ću jedno posebno “slovce” o Slavenima i slavenskom pitanju. Već odavno hoću da ga iskažem. Sada su svi kod nas odjednom počeli govoriti o mogućnosti brzog uspostavljanja mira, što će reći, o mogućnosti da se slavensko pitanje brzo riješi pa bilo što bilo. Pustimo mašti na volju i zamislimo da je odjednom sve već završeno, da su Slaveni naporima i krvlju Rusije već oslobođeni, i štoviše, da Turska imperija više ne postoji, da je Balkanski poluotok slobodan i živi novim životom. Naravno, teško je do poslednjih detalja pretkazati u kojoj će konkretno formi manifestirati ta sloboda Slovena, berem u prvi mah, tj. hoće li to biti nekakva federacija manjih oslobođenih plemena (čini se da federacije neće biti još dugo, veoma dugo) ili će se pojaviti manji zasebni posjedi u vidu malih država gde će na tronu biti vladari pozvani iz raznih vladarskih dinastija.
Takođe se ne može pretpostaviti hoće li Srbija najzad raširiti svoju teritoriju, ili će Austrija to spriječiti, kolika će biti Bugarska, šta će biti sa Hercegovinom, Bosnom, kakve odnose će mali novooslobođeni slovenski narodi uspostaviti, na primer, s Rumunjima ili čak s Grcima – konstantinopoljskim Grcima i onim drugim, atenskim. Hoće li najzad sve te zemlje i zemljice biti potpuno nezavisne, ili će biti pod pokroviteljstvom i nadzorom “koncerta evropskih sila” među kojima je i Rusija (ja mislim da će sami ti mali narodi svi obavezno izmoliti da im pokrovitelj bude europski koncert, pa makar i zajedno s Rusijom, ali s tim da im bude pokrovitelj i da ih štiti od vlastoljublja Rusije).
Sve to je nemoguće precizno i unapred riješiti, i ja to i ne pokušavam. Pa ipak, vkerovatno se i sada mogu zaključiti dvije stvari: 1) da će brzo, a možda i ne tako brzo, ali da će sva slavenska plemena Balkanskog poluostrva na kraju krajeva neizostavno biti oslobođena od turskog jarma i započeti nov, slobodan i možda nezavisan život, i 2) … E, to drugo, što će se vjerovatno, ustvari sigurno dogoditi, odavno sam hteo izreći.
Drugo se sastoji u tome da po mom dubokom uvjerenju, i to potpunom i neodoljivom, Rusija neće imati i nikad nije imala, takve mrzitelje, zavidljivce, klevetnike, pa čak i otvorene neprijatelje, kao će postati sva ta slavenska plemena čim ih Rusija oslobodi, a Evropa prizna oslobođenima! I neka mi niko ne proturječi i ne osporava ovo što kažem, i neka niko ne diže glas na mene i govori da preuveličavam te da sam mrzitelj Slavena! Naprotiv, ja jako volim Slavene, a uostalom, neću se braniti jer znam da će sve upravo ovako biti kao što govorim, i to ne zbog nekakvog navodno niskog ili nezahvalnog karaktera Slavena – to nipošto nije razlog. U tom je smislu njihov karakter isti kao karakter svih ostalih. Razlog je u tome što se stvari drukčije i ne mogu događati na svijetu.
Neću širiti temu, ali znam da mi nikako ne bismo trebali tražiti od Slavena zahvalnost i unapred se za to treba pripremiti. Oni će poslije oslobođenja svoj novi život početi, ponavljam, upravo time što će izmoliti od Evrope, od Engleske i Njemačke na primjer, pokroviteljstvo i garancije svoje slobode. I mada će u koncertu evropskih država biti i Rusija, oni će to učiniti kako bi bili zaštićeni upravo od Rusije. Obavezno će početi od toga što će u sebi, a možda i otvoreno, naglas, proklamirati da Rusiji ne duguju ni najmanju zahvalnost, nego da su se, naprotiv, prilikom sklapanja mira jedva spasili od vlastoljublja Rusije, i to zahvaljujući intervenciji evropskog koncerta. Da se Evropa nije umiješala, Rusija bi ih otela od Turaka i odmah ih progutala, “imajući na umu širenje granica i zasnivanje velikog sveslovenskog imperije porobljavanjem Slovena. To će napraviti pohlepno, lukavo i barbarsko veliko rusko pleme”.
- Iz filma ”Русский ковчег” Aleksandra A. Sokurova, još jednog Velikorusa, velikog umjetnika koji je u filmu, snimljenom u jednom kadru, prikazao istu rusku predestinacijsku rolu o kojoj piše Dostojevski
Još dugo, veoma dugo oni neće biti u stanju priznati nesebičnost Rusije i njeno veliko, sveto i u svijetu neviđeno dizanje zastave najuzvišenije ideje, jedne od onih ideja koje čovjeku omogućavaju da živi i bez kojih se čovječanstvo ukoči, ukoliko te ideje prestanu u njemu živjeti, pa postaje nakazno i umire u gnojnim ranama i nemoći. Na primer, sadašnji svenarodni ruski rat, rat koji je podigao sav ruski narod, na čelu sa carem, protiv izroda, za oslobođenje nesretnih narodnosti – jesu li Slaveni sad napokon shvatili taj rat, što mislite? Ali neću govoriti o sadašnjem trenutku, jer smo mi sada Slavenima još potrebni, mi njih oslobađamo. Ali kasnije, kada ih oslobodimo i kada se oni nekako srede, hoće li oni priznati da je taj rat veliki podvig koji je učinjen radi njihovog oslobođenja? Probajte odgovoriti na to pitanje. Ma ni za šta na ovom svijetu neće oni to priznati!
Naprotiv, prikazat će kao političku, a zatim i kao znanstvenu istinu tvrdnju da bi se oni, kad ne bi bilo osloboditeljke Rusije tokom svih ovih stotinu godina, sami odavno uspeli osloboditi od Turaka svojim junaštvom ili uz pomoć Evrope, koja, opet, da nije na svijetu Rusije, ne samo što ne bi imala ništa protiv njihovog oslobođenja nego bi ih i sama oslobodila. To lukavo učenje verovatno postoji kod njih već sada, a kasnije će se ono neminovno razviti u znanstveni i politički aksiom. Štaviše, čak će i o Turcima početi da govore s većim poštovanjem nego o Rusiji. Možda će čitavo stoljeće, ili još i više, oni neprekidno strahovati za svoju slobodu i bojati se vlastoljublja Rusije. Oni će se dodvoravati evropskim državama, širit će klevete, spletke i intrige protiv Rusije.
O, ja ne govorim o pojedincima: biće ljudi koji će shvatiti što je Rusija značila, šta znači i šta će uvek značiti za njih. Oni će shvatiti svu uzvišenost i svu svetost djela koje je učinila Rusija, i shvatit će velike ideje čiji će barjak ona ostaviti u čovječanstvu. Ali ti ljudi će, naročito u početku, biti u tako jadnoj manjini da će biti izloženi podsmjehu, mržnji i čak političkim progonima. Oslobođenim Slavenima će biti posebno drago da govore i da trube cijelome svetu kako su oni obrazovana plemena, sposobna za najuzvišeniju evropsku kulturu, dok je Rusija barbarska zemlja, mračni sjeverni kolos, čiji narod čak nije čiste slovenske krvi, pa je ona neprijateljica i mrzitelj europske civilizacije.
Kod njih će se, naravno, od samog početka pojaviti ustavna vlast, parlamenti, odgovorni ministri, govornici i govori. To će ih izuzetno tješiti i oduševljavati. Oni će biti opijeni čitajući u pariškim i londonskim novinama depeše koje se njima bave, kojima se sav svijet izvješćuje da je najzad posle duge parlamentarne bure palo ministarstvo u Bugarskoj i da je sastavljeno novo od liberalne većine, te da je nekakav njihov Ivan Čiftlik (1) najzad pristao da prihvati funkciju predsjednika vlade.
Rusija se mora ozbiljno pripremiti na to da će svi ti oslobođeni Slaveni u zanosu pohrliti u Evropu i da će se do gubitka vlastitog identiteta zaraziti europskim formama i političkim i socijalnim, i tako moraju proživjeti veoma dugo razdoblje europejizma prije nego što pronađu nešto u svom slavenskom karakteru i u svom posebnom slavenskom poslanju u odnosu na čovječanstvo. Te zemljice će se uvijek međusobno svađati, uvijek će jedni drugima zavidjeti i jedne protiv drugih spletkariti. Razumije se, u trenutku neke veće nevolje svi će se oni neizostavno obratiti Rusiji za pomoć. Koliko god oni spletkarili, koliko god nas mrzeli i klevetali u Europi pokušavajući joj se svidjeti, uveravajući je da su u nju zaljubljeni, ipak će uvijek instinktivno osjećati (naravno u trenutku nevolje, a ne ranije) da je Evropa prirodni neprijatelj njihovu jedinstvu, da je to bila i da će to uvijek ostati, a to što oni postoje na ovome svijetu to je naravno zato što postoji Rusija kao divovski magnet koji ih neodoljivo privlači i time održava njihovu cjelovitost i jedinstvo.
Bit će i takvih trenutaka kada će gotovo iskreno priznavati da bi se bez Rusije – tog velikog istočnog centra i velike privlačne sile – njihovo jedinstvo za tren oka raspalo na komadiće, i to tako da bi i sama njihova nacionalnost iščezla u europskom okeanu kao što iščezava nekoliko kapi vode u moru. Rusija će još dugo morati sa žaljenjem gledati kako da ih izmiri i urazumi, pa čak možda i da isuče na njih mač, ako zatreba. Naravno, sada se već nameće pitanje kakvu korist od toga ima Rusija, zbog čega se ona sto godina borila za njih i žrtvovala svoju krv, svoje snage i svoj novac. Nije valjda samo zato da bi požnjela samu nezahvalnosti i toliko te niske i komične mržnje?
O, svakako, Rusija će ipak uvijek biti svjesna da je centar slavenskog jedinstva upravo ona, te da će Slaveni živjeti slobodnim nacionalnim životom zato jer je ona to htjela i hoće, i zbog onoga što je pritom učinila i stvorila. Ali kakvu će korist Rusija imati od takvog saznanja osim napora, neugodnosti i vječnih briga? Zasad je teško dati odgovor na to pitanje i on ne može biti jasan.
Prije svega, Rusija, kao što nam je svima poznato, neće ni pomišljati – i to se nikada ne smije dogoditi – da proširi svoj teritorij na račun Slavena, da ih politički prisajedini svojoj teritoriji i da od njihovih zemalja napravi svoje gubernije i tome slično. Svi Slaveni čak i sad sumnjaju da Rusija ima takve težnje, kao što to sumnja i sva Evropa. I sumnjaće oni još sto godina (2). Ali neka Bog sačuva Rusiju od takvih težnji, i što više potpune političke nesebičnosti ona iskaže prema Slavenima, utoliko će sigurnije postići da se oni ujedine oko nje, kasnije, u stoljećima koja dolaze, možda za sto godina… I obrnuto, ako ona Slavenima od samog početka pruži što je moguće više političke slobode i ogradi se čak i od bilo kakvog starateljstva i nadzora nad njima, i ako im samo saopći da će uvijek isukati mač protiv onih koji pokušaju da im uzurpiraju slobodu i nacionalnost, Rusija će se samim tim izbaviti od strašnih briga i obaveza da silom održava to starateljstvo i politički uticaj na Slavene koji je njima naravno mrzak, a Evropi uvek sumnjiv.
Međutim, ako iskaže potpunu nesebičnost, samim tim će Rusija i pobjediti i privući Slovene. Prvo će oni samo u nevolji hrliti k njoj, a zatim će joj se kasnije, u svoje vrijeme, vratiti i priljubiti uza nju, već sa punim djetinjim poverenjem. Svi će se vratiti u rodno gnijezdo.
O, da, naravno, i sada među mogim Rusima postoje različita znanstvena, pa čak i poetska shvaćanja Rusa koji očekuju da će nove slovenske narodnosti, oslobođene i uskrsnule u novi život, početi od toga što će se priljubiti uz Rusiju kao uz rođenu majku i osloboditeljku, i da će nesumnjivo u najskorije vreme unijeti mnogo novih i još neviđenih elemenata u ruski život, produbiti slavenstvo same Rusije i dušu Rusije, čaj utjecati na ruski jezik, književnost i uopće na stvaralaštvo, da će duhovno obogatiti Rusiju i ukazati joj na nove horizonte. Priznajem, meni se uvijek činilo da je to kod nas običan zanos učenih ljudi. Istina je, ipak, da će se nešto u tom smislu jednog dana svakako dogoditi, ali ne u narednih stotinjak godina.
Zasada, međutim, a možda još cijelo stoljeće, Rusija uopće neće imati što uzeti od Slavena – ni od njihovih ideja, ni iz njihove književnosti. Svi oni još nisu dorasli da nas bilo čemu uče i strašno su daleko od toga. Naprotiv, cijelo ovo stoljeće možda će se Rusija morati bori s ograničenošću i tvrdoglavošću Slavena, sa njihovim lošim navikama, s njihovom nesumnjivom izdajom slavenstva od koje nisu daleko. Izdajom radi evropskih formi političkog i socijalnog uređenja, na koje će oni halapljivo nasrtati.
Kada riješi slavensko pitanje, Rusija će očigledno morati riješiti i istočno pitanje. Još dugo neće shvatiti sadašnji Slaveni šta je to istočno pitanje! Neće oni još dugo shvatiti ni slavensko jedinstvo u bratstvu i slozi. Ubuduće će svagdašnji zadatak Rusije biti da im to neprekidno objašnjava djelom i velikim primerom. I opet će pitati zbog čega Rusija treba sve to raditi i zašto preuzima toliku brigu. Zbog čega? Da bi živjela uzvišenim životom, da bi živela velikim životom, da bi obasjavala svijet velikom, nesebičnom i čistom idejom i da bi, na kraju krajeva, utjelovila i stvorila veliki i moćni organizam bratskog saveza plemena, ali ne političkim nasiljem, ne mačem, nego uvjeravanjem, primjerom, ljubavlju, nesebičnošću, svetošću. I najzad, da bi sve “ove najmanje” uznijela do svoje visine i do njihova sagledavanja njene majčinske misije – u tome je cilj Rusije, u tome je i njena korist, ako hoćete.
Ako nacije ne budu živjele u najuzvišenijim, nesebičnim idejama i sa najuzvišenijim ciljevima služenja čovječanstvu, služeći samo svojim “interesima”, onda nema sumnje da će te nacije propasti, da će se stvrdnuti, okopniti i umrijeti. A ne postoje uzvišeniji ciljevi od onih koje ima Rusija kada služi Slavenima nesebično, ne tražeći od njih zahvalnost, kad služi njihovom moralnom (a ne samo političkom) ponovnim sjedinjenjem u jednu veliku cjelinu. Tek tada će sveslavenstvo reći čovečanstvu svoju novu, iscjeljsku riječ… Na svijetu i ne postoje nikakve ideje uzvišenije od ovih. Prema tome, ništa za Rusiju ne može biti “isplativije” nego da ima pred sobom te ciljeve, da ih sama sebi sve bolje objašnjava i da se sve više uzdiže duhom u tom svom večnom, neumornom i odvažnom djelu koje čini za dobrobit čovječanstva.
Bilješke:
(1) Ovdje ne postoji nikakav antisemitski podtekst kao što bi se moglo pomisliti, nego je to naprosto ”Čitluk”, od turskoga ciftlik (što bi Srbi rekli – poljanče), pa upućuje na provincijalizam malih balkanskih naroda.
(2) U 1978. još je Prvi sekretar Politbiroa CK KPSS nominalno bio L. I. Brežnjev, ali je, u stvari, moć u ruakama staljinista M. A. Suslova, koji priprema okupaciju Afganistana, dok u Europi vodi ofenzivnu politiku preko subverzivnog terorističkog aparata J. V. Andropova.
(Zahvaljujem za tekst i prijevod D. Živadinovu kojji ga je pribavio svojim anarhističkim vezama iz Soluna i Beograda)
Denis Kuljiš: Od Dostojevskog do veleposlanika Anvara A. Azimova (2018)
Zašto su danas važne proročanske riječi Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga iz njegova osvrta objavljenog 1878. u doba bitke kod Plevne?
- ”Turski gambit”, fenomenalna historijska tv-serija i filmski blockbuster ruskog redatelja Džahongira Habibubualeviča Fajzijeva po romanu Borisa Akunjina (pravim imenom Grigol Chartišvili), prikazala je cijeli ratni kontekst rusko-turskog rata, a uzbudljiva storija počinje u Srbiji. I ovoj produkciji Goran Bregović je prodao svoj ”Ederlezi”. Dolje: slika Nikolaja Dmitrijeviča Dmitrij-Orenburškoga ”Zadnji boj kod Plevne”. Slikar se proslavio žanr-slikama iz seoskog života i velikim tabloima iz tursko-ruskog rata vise u Ermitažu u St. Petersburgu i Tretjavskoj galeriji u Moskvi.
U odavna zaboravljenom kontekstu rusko-turskog rata došlo je do emancipacije malih balkanskih naroda, te započeo proces dovršen tek ratovima što su uslijedili trideset i pet godina kasnije (dva balkanska i Veliki, odnosno Prvi svjetski rat). Bitka kod Plevne je kulminacija ruskog pohoda na Carigrad, koji su zaustavile Engleska i druge velike sile. Poslije potpisivanja Sanstefanskog mira (San Stefan je Yesilkoy, današnji istanbulski aerodrom Ataturk), održan je Berlinski kongres, gdje su privremeno određene granice, a kraljevine Rumunjska, Srbija i Crna Gora dobile pun suverenitet. Kneževina Bugarska je kao ruski pivot na Balkanu na Kongresu smanjena – oduzeta joj je Vardarska Makedonija (ona ista oko kojega se danas spori Grčka) i vraćena Turskoj kao spona sa Sandžakom, no Austro-Ugarskoj su prepušteni Bosanski pašaluk i Hercegovački vilajet, današnja Bosna i Hercegovina. Zaposijedaju ih trupe pod zapovjedništvom maršala baruna Josip von Filipovića, kojima su slab otpor pružali jedino Turci u Bijeljini i Tuzli.
U tom prijelomnom trenutku, F. M. Dostojevski postavlja zaista fundamentalna pitanja – što je svrha ruskog angažmana, te, kakve će se nacije izroditi na Balkanu, zahvaljujući golemom ruskom vojnom naporu?
Rat koji završava zauzimanjem tvrđave Plevna iz koje je njen zapovjednik Gazi Osman Nuri-paša izašao u samoubilački napad ponovivši podvig Nikole Šubića Zrinskoga kod Sigeta. Ranjen, preživio je i tvrđavu predao Rumunjima, ali je za herojstvo proglašen feldmaršalom, a o njemu je spjevana čuvena bosanska sevdalinka ”Zaplakala šećer-Đula”. Rusko-turski rat bio je golema konflagracija, s pomorskim i kopnenim operacijama, sukob stotina tisuća vojnika na obje sukobljene strane, a osim ruskih, u ratu je sudjelovala cijela rumunjska vojska, bugarski dragovoljci, te kontingent Finaca iz ruske Velike Vojvodine Finske, dok su istodobno, Srbi, Grci i ostali kršćani dizali velike pobune koju je otomanska država zatim gušila u krvi. Što je Rusija dobila u rusko-turskom ratu? Povratila je pozicije na Crnom moru, izgubljene u Krimskom ratu 1853. godine, te oživjela ekspanzionističke ambicije u pogledu kontrole Tjesnaca i okupacije Carigrada.
Takva stremljenja najdublja su matrica po kojoj je funkcionirala imperija Romanovih. Otkako su oni stupili na tron 1613. godine pa do kraja vladavine dinastije, država se širila prosječno 142 četvorna kilometra dnevno i naposlijetku zapremila 1/6 zemljine površine, kako je to izračunao povjesničar Simon Sebag Montefiore (”Romanovi”, 2016.). Nepriznati hrvatski povjesničar dr William Klinger prispodobio je to carstvo s golemim praznim prostorom po kojem s jedne na drugu periferiju tutnje velike vojske, a nutrina zemlje i dalje ostaje prazna, bez mreže gradova i puteva, uglavnom necivilizirana kakva je i bila. Rusija je osvojila eurazijski interkontinentalni prostor i eksploatirala ga kao španjolski konkvistadori Južnu Ameriku – važni su joj bili jedino resursi.
Kad je poslije Velikog rata stvoren Sovjetski Savez, koncept dominacije se promijenio, ali je ostao poriv – presudni Staljinov angažman proširio je ruski utjecaj na Zapad, na polovicu europskog kontinenta, te omogućio širenje kominternovske ”krovne organizacije” komuinizma u Mongoliju, Kinu i Indokinu.
Što se poslije Plevne dogodilo sa slavenskim zemljama Balkana?
Stekle su neovisnost i izabrale njemačke kraljeve (Rumunjska i Bugarska, kao i Grčka) dok su jedino Srbi i Crnogorci uzdigli vladare narodne krvi. Sve su se okrenule Europi i Zapadu, kao što će se dogoditi i u drugom ciklusu emancipacije kad poslije Velikog rata ostane mala Mađarska, a uspostave se velikosrpska Jugoslavija, velika Poljska, velika Rumunjska i Masarykova proširena Čehoslovačka. Svi ti Slaveni osjećat će pritisak Rusa kao i pritisak komunizma i prilaziti europskim silama, Njemačkoj čak i onda kad ondje pobijedi nacizam, koji ih definira kao nižu rasu.
- Berlinski kongres održan je pod predsjedanjem Otta von Bismarcka 13. 6. – 13. 7. 1878. u Palači Radziwill na Wilhelmstrasse koja je postala dio Hitlerove nove Rajskancelarije i do temelja je srušena u savezničkom bombardiranju. Od zgrade i sporazuma u njoj postignutog, ostalo nije gotovo ništa.
Moglo bi se reći da je Dostojevski, pišući ovaj tekst u 58. godini, dvije godine prije smrti, umnogome bio u pravu. No, najzanimljivija je njegova interpretacija osnovnog ruskog poslanja, koja nas vodi u sadašnjost s obzirom na sve veću penetraciju ruskog faktora na Balkanu. Širenje utjecaja zasnovano je primarno na ekonomskim interesima, koje kontrola političke sfere u ciljanim državama čini toliko unosnim, da se cijeli pothvat isplati.
Dostojevstvi spominje pregalačku – podvižničku – misiju koju je nebo dodijelilo ruskom nacionalnom biću, ali to nije neka pravoslavno-mistična koncepcija, ni samo imperijalno-politička, to je nešto dublje, otprilike kao misija njemačkog natčovjeka u ideologiji nacizma. Nacizam se razlikuje od talijanskog i latinskog fašizma koji teži modernizaciji i u središte stavlja civilizaciju Rima. No, kod Rusa nema govora o rasizmu, jer je ruski imperijalni model Romanovih sveobuhvatan i heroj Borodinske bitke, gruzijski knez Bagrtion, iz kraljevske loze koja je ondje neprekinuto vladala od VIII. stoljeća, kao i sam J. V. Staljin, Velikorusi su, bez obzira što nisu Slaveni, a to vrijedi i za mirijadu naroda i plemena koje je carstvo apsorbiralo. Dostojevski jasno definira velikorusku ideju – to je, naprosto, ideja veličine, ali ne ono što je de Gaulle proglasio osnovnim svojstvom francuskog identiteta – grandeur – jer se to zasniva na supriornosti državnog ustrojstva, državnih institucija, jezika i kulture, dakle europskog etatističkog koncepta, a ovdje je riječ o brutalnom kvantitetu, na veličini samoj, na sili koja se legitimira kao vis maior.
Da se objasni put samog Dostojevskoga od pridonovskog socijalista i idealističkog zavjerenika (kojemu su se podsmjehivali pravi revolucionarni anarhisti), osuđenog na smrt i izbavljenog ispred samog streljačkog stroja, te poslanog u stravični sibirski logor, do zagovornika velikoruskog totalitarizma (danas bi to svi nazvali fašizmom) bio je kratak put, ali to je ovdje najmanje bitno. Važno je da se razumije kako je velikoruska ideja, na istim ovim osnovama, prisutna i danas, kad Rusija širi svoj utjecaj na Balkan. To nema nikakve veze s komunizmom, koji je u današnjoj Rusiji potpuno egzorciran. Nema veze ni s imperijalnim aspiracijama za teritorijalno širenja i vojnu supremaciju, nego s čistim ekonomskim interesima, jer je ekonomija danas jedina politika u sferi stvarne moći.
No, najdublje, mora postojati motivacija, uvjerenje o predestinaciji, moralna sigurnost koja izbija iz riječi ruskog ambasadora u Hrvatskoj kad se, u uniformi što podsjeća na carističke činovničke činove (cтатский советник), obraća javnosti poslije intervencije američkog ambasadora oko gorućih pitanja energetskog sektora, koji je Rusija već stavila pod korporativnu i političku kontrolu…
Europa je, zaista, uvijek potcjenjivala problem Balkana i, kako upozorava Dostojevski, nije pomogla malim nacijama da postignu osamostaljenje, jer se uvijek bojala rasta ruskog utjecaja, ali je te nacije kulturno formirala i pretvorila u politički subjekt. Subjektivitet bez političke perspektive doveo je do iredente, pa je upravo na tom prostoru nastao casus belli za Veliki rat. U novije doba tu je, kao rat poslije rata, počeo i grčki građanski rat (1944-1949) manje poznati europski međublokovski ”Krejski rat”, koji je poveo Tito, a obustavio Staljin. Veliki europski rat iz devedesetih godina ponovio se u istom prostoru, bez obzira na razrješenje Drugog svjetskog rata (te upravo zbog toga), a sad se opet stvaraju uvjeti za novo sukobljavanje, što Europa, zauzeta svojim problemima, zaobilazi, dok su Sjedinjene Američke Države tek započele jednu zasad neizvjesnu ”atlantističku” veliku operaciju što obećava oživljavanja vojne prisutnosti i transformacije glavnih energetskih kapaciteta u regiji.
Tekst Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga danas je ovdje silno aktualan, jer pokazuje s kakvim se idejama sukobljavamo na eurobalkanskom potkontinetu. Ruski suprematizam doista ne treba potcjenjivati.
