Piše: Denis Kuljiš
Zašto je hrvatska vlada tako zatečena pozivom srpskom predsjedniku Vučiću da dođe u Zagreb? Valjda nisu proradili domaću zadaću – nisu pročitali zaključke Atlantskog vijeća sa sastanka održanog u Washingtonu prije samo dva mjeseca. Ondje su definirani balkanski prioriteti, ili modaliteti američke balkanske politike – prvo, prevlačenje Srbije na Zapad, drugo, normalizacija odnosa između Beograda i Zagreba. Među ekonomskim prioritetima najvažniji je gradnja alternativne energetske infrastrukture, koja će otkloniti ruski monopol u isporukama nafte i plina.
Vlada je bila neugodno iznenađena predsjedničinim pozivom Vučiću, a Amerika i Njemačka – nimalo, pa su to odmah službeno podržale diplomatskim priopćenjima. Atlantsko vijeće i inicijativa i jest, zapravo, američko-njemačka alijanska, Deutche-Amerikanische Freundschaft.
Zašto je inicijativa za normalizaciju krenula preko Pantovčaka, a ne preko Markova trga? Zato što se s hrvatskom vladom valjda ne može normalno komunicirati. Nije to samo pitanje otvorenih kanala, nego kapaciteta u prijenosu i poimanju političkog sadržaja.
Što se tiče kurirske službe, Matu Granića, recimo, niti čuješ niti vidiš, ali on sigurno prenosi poruke u realnom vremenu. Hoyt Yee, novi američki Holbrooke, koji je za čas riješio problem Makedonije i vrato je u euroameričko okrilje nakon kraćeg ludovanja Nikole Gruevskoga, još nije imenovan za specijalnog izaslanika za Balkan, ali bit će, ne postane li to iskusni Bob Gelbard. Bran Hoyt Yee dobro je poznat u Zagrebu – bio je zamjenik veleposlanika u Zagreb i često je visio u jazz-klubu ispod Gradske kavane na Jelačić-placu. Znači, Hoyt sad nije mogao doći i kao pomoćnik državnog sekretara za europske i eurazijske zemlje autoritativno objasniti kako stoje stvari, ali nije bilo ni potrebno, jer su poruke na Markov trg na vrijeme prenesene preko veleposlanstva u Buzinu.
U ovom času za Hrvatsku su dvije stvari najvažnije – vojna integracija u zapadnu alijansu te suradnja na izgradnji nove infrastrukture za prijenos ukapljenog plina (LNG) u Jugoistočnoj Europi.
Već na prvome, pokazalo se da hrvatska vlada ne razumije političko rekonfiguririranje Balkana i europskog Istoka. Umjesto lovačkih aviona iz savezničkih država, odlučili su pribaviti izraelske. Izrael je američki saveznik, ali nije dio NATO-a, što znači da ne ulazi u vojne integracije koje su započele još koncem 2015. kad su u Španjolskoj održane goleme vježbe savezničkih zrakoplovnih snaga te započela izgradnja zrakoplovnih baza, ujednačavanje doktrine, logistike i opreme. Ključ je te strategije dostizanje sposobnosti za brzu koncentraciju efektiva na prednjim linijama obrane, znači prebacivanje aviona na aerodrome u Istočnoj Europi, a svatko upućen u vojnu problematiku zna da se za svakom zrakoplovnom formacijom i avionom vuče njegov dugi logistički lanac – a za ove hrvatske egzotične pregrađene izraelske kante stare 25 godina, morala bi se, dakle, osigurati posebna logistika. Tko bi je osiguravao? Izrael? Što dakle znači taj odabir? Da se Hrvatska unaprijed ispisuje iz zajedničke obrambene politike za koje su se zemlje NATO-a i obavezale podići proračun na 2% državnog budžeta, kao i sama Hrvatska, samo što će ona taj višak novca potrošiti na igračke koje ne namjerava dijeliti s drugom djecom!
- Multinacionalni zrakoplovni stožer formiran na vježbama Trident Juncture 2015 u Španjolskoj
U pogledu drugog zahtjeva, vlada je brzinski ispravno reagirala jer je vladin financijsko-ekonomski sektor pod nesposrednim utjecajem krugova koji omogućuju zaduživanje pod povoljnim uvjetima i normalno funkcioniranje države. Svi financijaši govore istim jezikom. Među njima nema nesporazuma. Tako je pala odluka da se promptno razriješe sve nedoumice oko izgradnje plovećeg LNG terminala na Krku, za koji je Unija već dala više od sto milijuna eura. LNG terminal na Krku i jedan dvostruko veći u Trakiji, na grčko-turskoj granici, promijenit će energetsku konfiguraciju Balkana i Istočne Europe. Omogućit će protjecanje plina obrnutim smjerom u odnosu na sadašnji jedini put i izvor. Teći će iz Grčke u Bugarsku i Srbiju, te u Mađarsku i Austriju, a iz Hrvatske, prema Mađarskoj, Slovačkoj i Ukrajini – naravno, tek kad se izgrade cjevovodi, ali izgradit će se, bez obzira na otpore.
- LNG terminal u Pločama
Hrvatski LNG jako smeta Rusima. Gazprom je preko svog distributera, hrvatskog poduzeća PPD, ovladao lukom Ploče, gdje se gradi zasebni mali LNG-terminal, u izravnoj suprotnosti s politikom Europske unije, koja zahtijeva da se vlasništvo energenta, plina, razdvoji od vlasništva nad kanalima distribucije, jer će inače isporučioci sirovine steći monopolski položaj. PPD u luci Ploče ima nominalno samo 25% dionica, no problem je što se ne zna tko raspolaže ostalima, jer su pohranjene kod advokata. Kad bi se to moglo doznati bilo bi puno toga jasnije o kabali koja upravlja značajnim hrvatskim resursima i ima velik utjecaj na državnu politiku.
Naravno, monopolski položaj upravo je ono čemu Rusi teže, ali manje zbog nekih geostrateških ambicija kako se to redovito krivo tumači, nego prije svega zbog konsolidacije profita po vertikali – naravno da ne žele prodavati golu sirovinu po volatilnim burzovnim cijenama, nego bi htjeli posjedovati sve ono što se preko sirovine može steći, od plinovoda i povezanih petrokemijskih biznisa, do političkog utjecaja koji ti omogućuje da se naplatiš po premium-cijenama. Rusija više nije prva zemlja komunizma – tamo je komunizam sigurnije pokopan nego li bilo gdje drugdje, a državni parat, koji još od Nikole I Romanova ima obrise zločinačke organizacije, sad je srastao s predatorskim kapitalizmom. Umjesto zvijezde na kremaljskoj Spaskoj kapiji, mogli bi mirno postaviti zlatni znak za dolar.
Zbog tih interesa, vlada će biti izložena opstrukciji koja je već započela. Firma DIOKI raspolagala je zemljištem koje je potrebno otkupiti za ploveći LNG (samo pomorsko dobro nije dovoljno prostrano za postavljanje priključne aparature). Firma je u suvlasništvu najneproničnijeg igrača hrvatske političke scene poroteklih desetljeća, famoznog krunskog svjedoka na suđenju Ivi Sanaderu, g. Roberta Ježića. Naravno, on nije dovoljno jak da zaustavi vladu u njenim nakanama, a njegov raniji pokrovitelj g. Slavko Linić sad je privatno lice.
- Kako bi izgledao terminal DIOKI u Omišlju povezan s malim LNG-brodom s pet sferičnih spremnika norveškog tipa.
Ježić nije velik problem, jer ga uvijek mogu pozvati na sud i upitati gdje je onih pet milijuna dolara koje je prema vlastitim riječima primio kao mito za hrvatskog premijera, a nije ih vratio. Zato se g. Ježić izmakao ovoj nevolji i prodao zemljište jednoj austrijskoj tvrtki. U Austriji nikad ne znaš je li vlasništvo domaće ili rusko – uostalom, cijela država je i uspostavljena Državnim ugovorom iz 1955. kako bi se takve istočno-zapadne operacije mogle prikriti. No, kako je hrvatska vlada najavila uredbe sa snagom Lex Specialis, ni to neće vrijediti, pa se već diže drugopozivce, ekološke udruge i inokosne besposličare, koje je uvijek lako fanatizirati protiv bilo kakvog progresa (naročito u županiji u kojoj vlast komunista i postkomunista traje neprekinuto toliko dugo da će koncem lipnja 2019. – ako dragi Bog da – premašiti dosadašnji rekord koji ovog časa još drži SSSR iako je u međuvremenu propao).
Ekolozi su dobra stvar, naročito u sprezi s hrvatskim novinama u kojima Rusi i ruski izdanci imaju izravan ili neizravan utjecaj, ali sigurno neće biti dovoljno… Lijepa riječ i utjecaj hadezeovskih korifeja iz doba tuđmanizma poput bivšeg premijera Franje Gregorića, osvjedočenog zagovornika ruskih interesa u naftnom i plinskom sektoru, također više ne vrijedi – te su supstrukture politički mrtve kao i Udba, te još opstaju jedino kao fantazme koje oživljavaju desničarsku paranoju.
Zato ne treba isključiti mogućnost da se potegne i najteže oružje. Najteže je oružje zapravo jedna nevidljiva, sofisticirana spona koja spaja sadašnju vladinu koaliciju, HDZ i pola rascijepljenog HNS-a, njedgovu ”državotvornu” frakciju. Suradnja je dogovorena još prije pada Karamarkove vlade, ali nije realizirana već i zato što se na Tomu Karamarka sumnjalo da je bliži MOL-u nego njihovoj konkurenciji. To je pridonijelo da se ”preslagivanje” ne presloži dok nije došlo do promjene na čelu HDZ-a, pa je desno krilo stranke steklo autonomiju – umjesto da im vlada Karamarko, a preko toga drži vladu, bilo je zgodnije da oni drže stranku, a time i vladu i onoga koji u njoj nominalno vlada.
Ima li Plenković zaista vlast u stranci ili nema vidjet će se prije svibnja 2018. kad bi sve pripreme za izgradnju LNG-a trebale biti dogotovljene i gradnja započeta. Ako to prežive on i sadašnja koalicija, bit će to dobar znak, ali na njegovom mjestu, ja bih se za svaki slučaj naokolo raspitao za moguće aranžmane oko preslagivanja, ili bih napravio direktni deal s Vrdoljakom, pa što košta da košta, trampio bih struju za plin, žrtvovao HEP i Vasu Brkića i ekipu istjerao na čistinu. Ima li to Plenković u sebi? Čini se mek, ali usprkos učinjenim taktičkim greškama ja ga nipošto ne otpisujem.